PBV 3

Zemljišta i kuće u gradskoj jezgri – Uvod

Baveći se spomenicima kulture grada Pečuha bilo je više nego potrebno proučiti postojeću stručnu literaturu o povijesti grada.Zanimanje za povijest grada je znatno oživjelo koncem 19. stoljeća. Prije toga, počev od 18. stoljeća József Koller, Pál Aigl te kasnije József Brüsztle razvili su vrijednu djelatnost u proučavanju povijesti grada, no budući su bili sva trojica svećenici, njihova istraživanja su usmjerena na povijest crkve, što nikako ne znači da su svjetovne aspekte ignorirali. Oko sredine 19. stoljeća djelatnost Mihálya Haasa bila je pretežito svjetovnog karaktera, no na žalost što se tiče znanstvene utemeljenosti ona u znatnoj mjeri zaostaje za radom prethodnika. Koncem 19. stoljeća su intenzivirani radovi na otkrivanju prošlosti grada i županije a nastavljeni su i u 20. stoljeću. Pošto se zanimanje za prošlost grada javljalo ne samo kod pojedinaca već i kod znatnog dijela građanstva, pojavljuje se veći broj publikacija na ovu temu. Tome je znatno pridonijela i činjenica da je u to vrijeme znatno ojačan lokalni tisak koji je osposobljen za objavljivanje podužih tekstova. Istaknuti proučavatelj toga razdoblja je bio Adolf Cserkuti koji je kao gradski arhivist napisao mnoštvo stručno utemeljenih i pouzdanih članaka. U tisku su objavljeni i mnogi kraći, ali i niz podužih radova Béle Németha nastalih na temelju gradske i zemaljske arhivske građe. Ravnatelji muzeja, ali i György Fejes svoje su radove publicirali dijelom u dnevnom tisku a dijelom pak u godišnjacima muzeja, uglavnom o aktualnim temama. Ali su objavljivali, posebno Ottó Szőnyi i samostalna djela. Slična su istraživanja vršili i objavljivali István Szentkirályi, Péter Gerecz i još mnogi drugi. Posebno valja izdvojiti rad Ferencza Váradyja i njegovih suradnika koji su objavili na uzoran način za ono vrijeme istaknutu monografiju. Ova su se istraživanja usredotočila na opis zbivanja i ličnosti. Ali se zbivanja uvijek negdje događaju, pa i osobe također negdje djeluju. Otuda oni imaju i svoju materijalnu stranu. U istraživanjima literature o lokalnoj povijesti upravo se tu javljaju poteškoće. U publikacijama navedene lokacije vrlo često je nemoguće identificirati s današnjima. Naime nismo poznavali ranije nazive ulica. Sljedeće numeriranje ulica obavljeno je tek koncem 19. stoljeća. Zbog spomenutih manjkavosti tijekom stoljeća je postojao običaj, navika da su se kuće nazivale po svojim aktualnim ili ranijim vlasnicima. Dapače, vrlo često cijela se ulica nazivala po jednom od vlasnika kuće u ulici. Tu su praksu u znatnoj mjeri nastavili i navedeni istraživači, a njihovi su ih suvremenici i shvatili, no za nas danas, nažalost ne predstavlja dovoljno uporišta za valjanu informaciju. Na temelju proučene građe iz ostavštine Béle Németha pohranjene u Arhivu županije Baranje možemo zaključiti da se isti problem javljao već i u njegovo vrijeme.

PBV 4

Ovi nedostaci su me potaknuli da pokušam ostvariti jednosmislenu identifikaciju. Budući da je najveći dio zbivanja u prošlosti zahvaćao staru gradsku jezgru, tojest dio grada omeđenog i ograđenog zidinama, svoja sam istraživanja ograničio na ovaj prostor. Kako bi se krenulo od polovice 19. stoljeća, najprikladnijim se činilo započeti s proučavanjem 1856. godine vođenih pisanih zemljišnih knjiga, a koje su važile do 1895. godine. Podaci su se lijepo mogli dopunjavati i uspoređivati s onima što su objavljeni i navedeni u službenim izdanjima grada, a koji su sadržali sva građevinska i ina zemljišta na prostoru unutar gradskih zidina s najbitnijim podacima. Od navedenih službenih izdanja grada posebno valja izdvojiti jedno iz 1864. godine koje je i izdato upravo zbog toga što je kod značajnog dijela ulica došlo do promjene naziva i pokušaja da se na sve zgrade u svim ulicama postave kućni brojevi.Naime, ranije se numeriranje kuća vršilo po dijelovima grada, pa se događalo da se u susjedstvu zgrade s kućnim brojem 200 nalazila druga s brojem 500. Takav smo sustav numeriranja zatekli u zemljišnoj knjizi. Ali je pokušaj numeriranja kuća 1864. godine ispao pogrešno, pa se niti nije mogao dugo održati. Zbog toga je pitanje kućnih brojeva trebalo iznova regulirati sredinom 1880-tih godina. Današnji je sustav zapravo naslijeđen iz tih godina. A opisao ga je i publicirao Béla Németh u jednom izdanju 1887. godine. Ova je publikacija imala za svrhu pokazati i uspostaviti vezu između podataka u zemljišnim knjigama i postojećega stanja u stvarnosti. Ovi izvori dopunjeni s pojedinim podacima što sam ih pronašao u dnevnom tisku pružili su mi dovoljno uporišta za identifikaciju. Ali povijest grada ne započinje 1856.g. tako da se nisam zadovoljio s raspoloživim podacima. Regnicolaris conscriptio iz 1828. je točan, vrijedan rad. Njegovo povezivanje sa zemljišnim knjigama iz 1856. omogućila mi je djelatnost Béle Németha. U njegovoj se ostavštini nalazi jedan izvadak i knjige fašija. Odonda se zagubio ovaj službeni registar koji je u svoje vrijeme služio kao zemljišna knjiga s podacima zapisnika fašija, zapisa o promjeni vlasnika nekretnina. Spomenuti izvadak pronađen u ostavštini uglavnom sadrži fašije između 1828. i 1850. godine sadrži podatke za središnji dio grada. Pomoću njih sam mogao obaviti identifikaciju do 1828. godine. Budući da je najvažnije razdoblje u povijesti grada bilo ono u kojem se vodila borba za stjecanje statusa slobodnoga kraljevskoga grada, a kasnija zbivanja vrlo često vuku svoje korjene u ovo doba pokazalo se neophodnim nastavljanje istraživanja.Ona se međutim nisu mogla obavljati za vremena koja su neposredno prethodila maloprije rečenom razdoblju, otuda je trebalo niže krenuti na vremenskoj okomici, pa se tako stiglo do 1722. godine i zemljišne knjige iz iste godine. Pomoću ovoga dokumenta lako je bilo, na sreću, sastaviti zemljovid grada. Zato je bilo više nego uputno krenuti od tog materijala i pomoću gradskih spisa stići do 1828. godine, na taj način spojivši dvosmjerna istraživanja. Ova metoda se pokazala prikladnom i za provjeravanje ispravnosti postupaka jer kada se stiglo do 1828.g. podaci su se trebali podudarati, a što je presudni dokaz identifikacije odnosno ispravnosti identifikacije.

PBV_5

Pokušavao sam se vremenski još više vratiti unatrag u povijest grada, ali s malo uspjeha. Imao sam na raspolaganju svega dva izvora. Jedan je bio popis što ga je načinio Vinczens-Nagy, i koji već po svom karakteru nije mnogo obećavao, budući je on napravio inventuru uništene varmeđe. Doista moglo se koristiti svega nekoliko podataka. Drugi popis, consripcio iz 1695 godine je već bio od veće koristi. Problem je s tim popisom taj što je prilikom tzv.rackog razaranja grada znatan dio stanovnika poginuo, a njihova su mjesta zauzeli novi doseljenici. Međutim, također prigodom rackog razaranja grada zajedno s porušenom gradskom vijećnicom uništena je i sva gradska dokumentacija koja je mogla pomoći u tome da se koliko je god moguće registriraju nastale promjene. Tek od 1707. godine je ostalo ponešto od gradske administracije. Zbog svega navedenoga nije se na zadovoljavajući način moglo spojiti stanje između 1695 i zemljišnih knjiga iz 1722. godine. Iz toga se vremenskoga razdoblja moglo izdetektirati stanje pretežitoga dijela današnje Kossuthove ulice i dijelom Sallai ulice.Osim ovih tek tu i tamo po neki podatak za ostale dijelove grada. Ovako bih mogao ukratko skicirati motive istraživanja, proširivanje originalno zamišljenoga programa kao i pravce istraživačkih procesa. Smatram za nužno, barem ukratko, predstaviti proučenu izvornu građu, ujedno dajući ocjenu iste. O prodaji građevinskog zemljišta i kuća grad je od samih početaka vodio evidenciju, urbarijalne registre, knjigu fassija. Nažalost ništa od toga nije sačuvano. Ali je pri svakom kupoprodajnom ugovoru nekretnine trebala suglasnost grada. Iako su gradski spisi dosta manjkavi, ali na sreću o odobravanju se odlučivalo na gradskom vijeću, tako da je ostalo traga o tim odlukama u zapisnicima sastavljenim na sjednicama vijeća. Može se pretpostaviti da se sve u stvarnosti odvijalo i postupalo kako tamo piše.. Naime prepisivanje nekretnine se i onda naplaćivalo, zato se ono pokušavalo i izbjeći. Prepisivanje su morali uraditi građani tek u slučaju preprodaje nekretnine.Stoga nije bio rijedak slučaj da se istoga dana odvijalo prenošenje iste nekretnine na nove vlasnike. Zbog sujete plemići u gradu nisu povjeravali obavljanje poslova oko prodaje svojih nekretnina predstavnicima građanskog staleža., tako da se rijetko susrećemo s promjenama vlasnika plemićkih kuća, ali se promjena vlasnika može i na drugi način provjeriti.A po svemu sudeći ni administracija nije radila besprijekorno jer su neki vlasnički predmeti izostali sa popisa imovine. Ali je ipak najveći nedostatak taj što nemamo baš sve zapisnike. Tako npr. tagubili su se zapisnici za vremensko razdoblje od studenog 1730. do siječnja 1735., i od prosinca 1737. do studenog 1739. Također nedostaju zapisnici i materijali ovakve naravi za razdoblje između 1850. i 1856. godine. Za spomenuta razdoblja određeni nadomjestak podataka pružaju popisi, rađeni doduše u druge svrhe. Ali popisivači nisu išli nasumice već od kuće do kuće. Kada se uspjelo odgonetnuti i odrediti taj redoslijed popisivanja, i to u velikom broju slučajeva, onda nam je i to pripomoglo u radu. Na taj način, bez obzira na poteškoće i nedostatke, uspjelo nam je pratiti i usustaviti popis vlasnika nekretnina, promjenu veličine, podjelu, sažimanje istih.

PBV_6

Različit je značaj u radu korištenih popisa. Prvi sačuvani gradski popis datira iz 1712. godine. Zapravo radilo se o ratnom porezu, ali s obzirom da ga je plaćala svaka kuća, možemo taj popis shvatiti i kao popis kuća. On je značajan ne samo po tome jer je prvi već i stoga što se na temelju tih podataka dobija uvid u razmjere rackog razaranja grada, u velik broj praznina na ranijem mjestu kuća. Zato sam kod svake nekretnine unio i podatak o tome da li je ranije stajala kuća na datom mjestu ili nije. Svega u nekoliko slučajeva nisam uspio identificirati nekretninu. Popisi su načinjeni prvenstveno radi ubiranja poreza. A koliko se vodilo računa o detaljima svjedoči i činjenica da su kuće po kakvoći svrstane u četiri kategorije, što nam je omogućilo da dobijemo kakvu-takvu sliku o zgradama tadašnjega grada. Ta je slika prilično jadna. Bezmalo devedeset posto zgrada spadalo je u četvrtu kategoriju, pri čemu se sigurno nije imalo na umu materijalni interes grada. Takvi su popisi iz 1764. i 1774. U popisima naravno kuće su dobile svoj broj, ali se radi o rednim brojevima koji su se razlikovali u pojedinim popisima, tojest neupotrebljivi su za identifikaciju. Do promjene je došlo u tom pogledu borba za status slobodnoga kraljevskoga grada. Naime kako bi se došlo do toga nužno je bilo evidentiranje materijalnog stanja grada. Kao preduvjet utvrđivanja vrijednosti nekretnina pojavila se potreba za sačinjavanje gradskoga zemljovida i odgovarajućeg registra nekretnina. Grad je taj posao povjerio geometru Antalu Duplatreu, koji ga je 1776-77. godine obavio. Na žalost i karta grada i katastar su zagubljeni. Ostale su tek kopije karte za središnji dio grada. Te se kopije u potpunosti podudaraju, pa se pretpostavlja da su vjerne kopije originala.Na temelju raspoloživih podataka može se utvrditi da poslovi što ih je obavio Antal Duplatre nisu bili na razini svoga vremena ni u pogledu metoda niti korištenih sredstava. Za pretpostaviti je da ni zemljišni katastar nije bio savršen jer je grad 13. veljače 1784. zadužio zemljomjernika Ferenca Quitsa da sačini novi popis na temelju „karte Castruma i Libera Fundualisa“ Karta je napravljena, ali također zagubljena.Sačuvan je međutim jedan popis rađen na temelju spomenutoga rada, na kojem su označeni brojevi nekretnina, brojevi kuća i ime vlasnika kuća iz 1786. godine. Nažalost u popisu se spominju jedino veličina vrtova kuća bez ostalih podataka. No i tako raspolažemo vrijednim podacima, jer počam od 1785. pri prodaji kuća uvijek se navodi kućni broj i veličina nekretnine u četvornim metrima što je dakako pojednostavilo proces identifikacije.Ali je to, nažalost trajalo samo do 1801. Naime, od tada su ponovo prenumerirane kuće jer u međuvremenu uslijed podjele nekretnina i novogradnji u numeriranju kuća došlo je do zbrke.Nakon toga novo numeriranje kuća izvršeno je 1828. u godišnjem regnicolaris conscriptu, ali ni to nije bilo dugoga vijeka. Kućni se brojevi vrlo često mijenjaju do uvođenja zemljišnih knjiga 1856. godine, oni su inače važili do 1895. godine. Točnije rečeno, bilo je u paralelnoj uporabi dvojno numeriranje.

PBV 7

Grad je spomenute godine riješio pitanje naziva ulica i uveo numeriranje kuća po ulicama umjesto ranije numeriranje po dijelovima grada. Tako je Zemljišni ured i nadalje koristio stare kućne brojeve, no u drugim spisima u upotrebi su novi kućni brojevi. Ali sustav numeriranja kuća iz 1864. godine nije najbolje ispao, pa je oko 1885. godine uveden novi sustav kućnih brojeva. Taj se pokazao trajnijim i u stvari je još i danas na snazi. Uzimajući u obzir rečeno za svaku nekretninu navodim kućne brojeve koji su bili važili za godine 1712, 1722, 1777, 1786 (ili 1794), 1828, 1856, i 1885. Što se tiče veličine nekretnina situacija je sljedeća. Prije Duplatreove izmjere veličina nekretnina se nigdje ne navodi.Od njegove izmjere vrijedi vrijednost što ju je on ustanovio, a koja je bila pogrešna. Poznat nam je veći broj kontrolnih izmjera koje su se u pravilu razlikovale od onih navedenih u knjigama Fundualisa, a razlika je iznosila do 20-30 četvornih hvati. Ali nikada nisu imale za posljedicu promjenu podataka knjige fundualisa. Za ilustraciju neka posluži sljedeći izvještaj: „Diese Aufnahme ist nach dem Masstabe der authentizirten Mappe de Douplatre in Facie Loci bearbeitet worden.Ispred crteža navodi se koja nekretnina koliko vrijedi i kojih je razmjera, ali se te procjene razlikuju u Knjizi Urbarialisa i spisu Fassionalesa a obje odudaraju od sadašnje izmjere, poradi toga teško je presuditi koji su pravi podaci.“ A to se dogodilo 12. svibnja 1826. godine Iz svega navedenoga bi slijedio poučak da su podaci glede veličine nekretnina nepouzdani. Ali se isto može reći i za podatke zemljišnih knjiga iz 1856. godine jer njih karakterizira ne samo činjenica da ne sadrže kartu već ne ukazuju ni na veličinu nekretnina, a sadrži jedino podatke veličine vrtova zatečenih prigodom provjere, ali za pravo čudo, ali iznosi vrijednosti uvijek svršavaju na nulu. Pri ocjeni popisa važna je i okolnost je li stajala kuća na nekretnini. Ako se zbog kakva razloga popisivalo zemljište bez kuće svaki put se ukazalo na to.Ime navedeno u popisu uglavnom podudara s imenom vlasnika kuće, no ne uvijek. Tako na primjer možemo sresti drugoga muža obudovljene vlasnice kuće, ili po istom načelu ime novoga skrbnika obitelji ili pak zeta. A to se ispostavilo tek prigodom kasnije prodaje, kada već nije ime drugoga muža ili zeta navedeno već djevojačko ime udovice ili djevojačko ime nasljednice. Pri promjeni vlasnika kuće obično se navode razlozi promjene, ime prodavatelja i kupca, eventualno, posebno u ranijim razdobljima, i zanimanje.Također se registrira radi li se o nekretnini bez zgrade ili sa zgradom ili pak o vlasništvu nad dijelom nekretnine.Navode se i imena susjeda, a navode se i kupovna cijena ako se radilo o prodaji. U vrijeme kada je bilo kućnih brojeva navode se kućni brojevi i veličina nekretnine, međutim ne navode se imena susjeda. U mnogim slučejevima osim navedenih podataka uneseni su i neki drugi. Zbog ograničenog prostora nije bilo moguće u cijelosti izvorno gradivo objelodaniti. Valja reći da su do sredine 19. stoljeća ovi dokumenti pisani pretežito njemačkim i latinskim jezikom. Publiciranje ovoga gradiva u izvornom obliku znatno bi otežalo primjenjivost podataka.

PBV_8

Zato sam nastojao da u svakom slučaju navedem ime prodavatelja i kupca, predmet kupoprodaje, zanimanja sudionika, veličinu nekretnine te kupovnu cijenu. Ali sve to po mogućnosti što je moguće sažetije.Ipak uvijek navodim izvor kako bi omogućio zainteresiranima da u slučaju potrebe nekih drugih informacija imaju se kuda obratiti bez posebnog traganja. Za pokušaje proučavanja podataka na temelju protokola sa sjednica gradskoga vijeća nema puno nade.. Ali u slučajevima kada su kao izvor poslužili spisi pojedinih parnica, dokumenti ili dnevni tisak, za temeljitija istraživanja ipak ima nade, naime više se puta događalo da je određeni podatak upravo bilo moguće dopunjavati pomoću paralelnih izvora podataka. U takvim slučajevima ne navodim paralelni izvor, ali relevantan podatak navodim u zagradi,.znači podaci u zagradama su uvijek autentični i odnose se na istraživano razdoblje. Informacije na stranom jeziku uvijek donosim u prijevodu na mađarski jezik, točnije rečeno, navodim ali u sadržajno zbijenom obliku. Rijetko se događa da pojedine osjetljivije dijelove donosim u originalu. Prezimena navodim slovopisno točno, ali sam imena gdje je god bilo moguće u mađarskoj verziji.Taj postupak, naročito u 18. stoljeću rezultira stanje da se ista osoba pojavljuje u raznim, često neusporedivim inačicama, ali sam smatrao da to nije dovoljan razlog da nasumce izaberem jednu kao stalnu verziju za prezime.Ovo naročito vrijedi kod prezimena slavenskih žitelja grada u predjozefinsko doba, ali nije rijetko ni kod pripadnika drugih naroda. Posebnu kategoriju predstavlja praksa s početka 18. stoljeća kada se prezime nadomješćuje zanimanjem osobe, ali se još češće navodi mjesto porijekla. Ima slučajeva kada izvore na mađarskom citiram u izvornoj jezičnoj formi, ali kod prijevoda postupam prema današnjim pravopisnim propisima. Pored navedenih glavnih izvora niz podataka je preuzeto iz drugih izvora. Mislim na autentično arhivsku građu u mjestu, dokumente i protokole pečuškog biskupskog i kaptolskog arhiva, u nekoliko slučajeva pak pomoć sam potražio i u Državnom arhivu.Pri tome, posebno u proučavanju i prijevodu gradiva na latinskom jeziku od velike mi je pomoćo bio kaptolski arhivist Ede Petrovich. Pri obradi podataka uvijek sam se služio kartama. Iz toga proizlazi i praksa da sam u formuliranju bio poput mapa, kratak i sažet. Taj postupak iziskuje od korisnika da se prilikom čitanja moga rada služi također kartama grada kako bi se promjene o kojima sam uvijek sažeto pisao moglo pratiti na mapama, jer se podaci tako mogu jednosmisleno pratiti i interpretirati. Toj svrsi služe i priložene karte sa stanjem iz 1722. i 1960g.. U mnogim slučajevima može biti od koristi i Duplatreova karta iz 1777.g. i katastarska karta iz 1865.g. godine.Proučavani materijal se bavi isključivo promjenama do 1895.g. jer se ta godina smatra granicom do kada traje prošlost. Promjene od tada do danas sadrže zemljišni spisi koji su i danas u upotrebi, dakle ovo bi bila već današnjica. Inače podiljeljene nekretnine tretiram kao jedinstvenu jedinicu, ali navođenjem kućnih brojeva ukazujem na čin podjele. A kod spojenih nekretnina ionako imamo dvostruke kućne brojeve.

PBV_9

Druga je situacija u pogledu stambenih objekata. Nastojao sam da po mogućnosti budu registrirane sve stambene i javne zgrade građene prije 1945.g. i to one koje i danas stoje, dakako sa svim relevantnim podacima, kao što su vrijeme gradnje, ime projektanta i izvođača radova namjena i kvaliteta zgrade.Ali su polučeni rezultati vrlo oskudni. Razlog je opet nedostatak izvora. Do sredine 19. stoljeća za gradnju nije trebala građevinska dozvola, u najboljem slučaju gradnja je bila regulirana protupožarnim propisima. Prvi korak ka reguliranju tog pitanja je učinjen 1853. godine kada je gradska uprava osnovala Povjerenstvo za nadziranje zgrada, a ono se prvenstveno bavilo pitanjima prostornog planiranja grada. Ako je tko prijavio namjeru za izgradnju, izašlo se na teren i označio dio u ulici gdje se imalo graditi. Kasnije se djelokrug povjerenstva proširio.Tako se na primjer ovo povjerenstvo pobrinulo o tome da u slučaju izgradnje kuća u nizu ne ukinu srednjevjekovni bunari na datom prostoru. Ili je obvezala graditelje da svaka kuća ima vlastiti požarni zid. Zapisnici povjerenstva su se zagubili tako da o djelovanju povjerenstva imamo tek šture podatke. Prvi gradski pravilnik o gradnji stupio je na snagu 1873.g., ali se sa njegovom praktičnom primjenom još godinama odugovlačilo.Tako da u pisanim dokumentima građevinski spisi datiraju tek od 1880-tih godina, ali i oni su poprilično manjkavi. Kako pokazuju knjige urudžbi dobar dio tih spisa je škartirano, drugi dio pak zagubljen.Zato, unatoč izdašnoj pomoći arhivara uspjeli smo registrirati nastanak samo manjeg dijela zgrada. Ali nam je od vrlo značajne pomoći bio dnevni tisak, jer je često izvješćivao s gradilišta. Dakako, i te sam podatke koristio.Ponekad sam se trebao međutim zadovoljiti tekstovima iz urudžbenih knjiga, kao na primjer predmet gradnje X.Y-a. Iako ni to nije dovoljan dokaz o gradnji nove kuće, ili obnovi odnosno pregradnji, ipak datum i stil kuće pružaju određeno uporište.Uslijed navedenih činjenica u razdoblju nakon reguliranja propisa o izgradnji otprilike u slučaju polovine zgrada je pošlo za rukom raščistiti sve okolnosti nastanka objekta. Ako uzmemo u obzir i prošlost povijesne jezgre grada, naime da se iza žbuke pročelja većine zgrada kriju prastari zidovi, moramo se pomiriti s činjenicom da je znatan broj kuća bez nepoznate, neotkrivene prošlosti. Pojedine nekretnine i kuće navodim prema kućnim brojevima zatečenih 1960. godine. Budući da su se poneki od njih promijenili, pa će se i mijenjati ubuduće, bilo je cjelishodno ovo pitanje srediti za duže vremensko razdoblje. Moj sustav numeriranja kuća u biti je identičan s podacima koje navode katastarske karte iz 1960. godine.Na mjestima gdje je došlo do promjene uz kućni broj što ga ja navodim, nalazi se kućni broj označen na katastarskoj mapi. Na taj način jednosmislenost podataka se osigurava katastarskom kartom koja ostaje duže vrijeme kao mjerodavan i važeći dokument. U vezi s kućnim brojevima valja rasvijetliti nekoliko pitanja. Kao što je već ranije bilo rečeno, poteškoće su se javljale oko numeriranja kuća prije 1885. godine u slučajevima kada pri gradnji novih zgrada ili podjele nekretnina nisu stajali na raspolaganju kućni brojevi. Zbog toga je trebalo signaturom1/2 uvrstiti nove kućne brojeve.

PBV_10

No to nije išlo lako, ako uzmemo u obzir da je postojao čak i kućni broj 7/8. Tome se htjelo stati na kraj 1885.g. kada je mnogo nekretnina dobilo i više brojeva. Tako su dobile brojeve nekretnine za dvije ulice, bez obzira jesu li građene kuće na njima s obje strane ili ne, kućne su brojeve ipak dobile.Ista je bila praksa s nekretninama na uglu ulice.Jednom riječju, jedna te ista nekretnina je mogla dobiti više kućnih brojeva.Pošto podatke svake nekretnine iznosim pod jednim kućnim brojem, tamo gdje navodim više brojeva pripadajućih istoj nekretnini imaju za posljedicu nedostatke u pogledu kontinuiranog numeriranja nekretnina druge ulice.Slični su se problemi javljali i kod nekretnina podijeljenih nakon 1895.g. Zbog ovih razloga na tim mjestima ukazujem na izvore podataka nekretnina.. Ne spada strogo temi proučavanju nekretnina, ali valja reći da se u slučajevima kada se tijekom istraživanja pojavio koji po nama spomena vrijedan podatak druge naravi, mi ga navodimo kronološki ugrađeno, dakako ne u cijelosti. Kod svakog podatka ukazujemo na izvor.Budući da navođenje izvora iziskuje mnogo prostora, služili smo se kraticama.A nje smo nastojali tako sročiti da sadrže početna slova važnih riječi. Tako na primjer zapisnike sa sjednica gradskoga vijeća označili sma sa SGV (na mađarskom TJ - Tanácsülési jegyzőkönyv) Novine Pécsi Figyelő s PF. Ako je riječ o studiji, članku tiskanim pod imenom drugoga autora, prva dva slova kratice sadrže početna slova autora, a treće eventualno četvrto se odnosi na članak. Tako je na primjer rad Adolfa Cserkutija pod naslovom Zemljište zgrade starog isusovačkog doma (A régi jezsuita kollégium háztelke) dobila kraticu CAJ. Inače korištene kratice navodim abecednim redom, naravno uz puni naziv kratice. U ovome radu nismo se bavili poviješću ulica, biskupskoga dvora niti crkve u središtu grada. Pitanje ulica uže gradske jezgre obradili smo u zasebnoj studiji, a povijest biskupskoga dvora i crkve u gradskom središtu kao jedinice s posebnom i različitom poviješću mogu biti predmetom isključivo samostalne studije. Tu je bilo i veliko pitanje koje je trebalo riješiti. Kako, na koji način, uobličiti i predstaviti proučenu i napisanu pozamašnu materiju. Radove sličnoga karaktera nismo poznavali, dakle nismo imali uzor koji bismo mogli slijediti.Zbog toga smo se opredijelili za strogo pridržavanje abecednoga reda, kućnih brojeva i kronološkog slijeda kao temeljnih odrednica i najprikladnijeg rješenja. Moramo ukazati i na jednu naočigled jednostavnu činjenicu. Događa se da o istom podatku donosimo dvije oprečne tvrdnje, crpljene iz dva različita izvora.U ovome radu nismo imali namjeru dati kritičnu ocjenu korištenih izvora, niti nam je bio to zadatak, jedino smo nastojali iznijeti podatke. A odgovornost leži na korisniku koji će od ponuđenih podataka prihvatiti kao vjerodostojan. Na koncu još jedna konstatacija. Iako smo se potrudili pregledati i proučiti ogromnu građu, sigurno da će doći na svjetlo dana još podosta novih podataka. A to važi za sva istraživanja, zato najsavršenije istraživanje date teme može se obaviti vremenski gledano tek u nesagledivoj budućnosti. Stoga smo prinuđeni rezultate ovoga, inače individualnoga rada staviti na raspolaganje zainteresiranima zajedno s nedostacima i vjerojatno postojećim nenamjernim greškama.

József Madas