JÓZSEFA MADASA (1905–1988)

Literatura o zavičajnoj povijesti grada Pečuha u usporedbi s gradovima iste ili slične veličine prilično je siromašna, naime nema mnografije povijesti grada, malo je pisanih materijala za populariziranje grada u turističke svrhe. Jedino što postoji jesu studije o pojedinim pitanjima koja se tiču ovakvih tema. Poznatije građevine u gradu su stručno opisane i analizirane sa stajališta povjesničara umjetnosti, ali o povijesti važnijih građevina u gradu nema preglednih radova, ili prikaza njihova postanja na kartama, jednako tako nedostaje rad o oblikovanju izgleda, slike grada tijekom stoljeća. Ovaj nedostatak istraživanja i predočavanja za širu javnost graditeteljske povijesti potakao je umirovljenog inženjera rudarstva da pronađe odgovore na brojna pitanja bez odgovora o prošlosti našega grada. József Madas je rođen 27. travnja 1905. godine u Aradu (Oradea) gdje je završio srednju školu i upisao rudarsku akademiju u Selmecu (Banská Štiavnica), ali je diplomu rudarskoga inženjera stekao u Sopronu. Od 1931. godine radi u rudnicima ugljena u mjestu Ajka kao inženjer, kasnije je imenovan za pomoćnika direktora rudnika, od 1943 direktor pogona rudnika Dioničkoga društva Elektroindustrije u Padragu Od listopada 1945. kao direktor pogona rudnika u Gantu i Iskaszentgyörgyu vodi radove na saniranju ratnih šteta i pokretanju proizvodnje. Od 1947. godine nalazi se na dužnosti voditelja sektora za planiranje i organizaciju Pečuskih rudnika, radeći na poboljšanju kakvoće i ravnomjernoj eksploataciji koksiranoga ugljena. Od 1963. godine do umirovljenja (1965) vodi resor komercijale Rudarskoga trusta rudnika u Pečuhu i Komlóu. Svoje je umirovljeničke godine u cijelosti posvetio upoznavanju i istraživanju povijesti grada, a radio je istrajnom marljivošću, dubokim žarom i umijećem sasvim do svoje smrti 25. veljače 1988. godine. Njegove istraživačke metode i moral mogu poslužiti kao primjer svima onima koji se kao istraživači žele udubiti u zahtjevno proučavanje lokalne povijesti. Za istraživački rad u arhivima pripremao se iščitavajući golemu dostupnu stručnu literaturu u knjižnicama kako bi prionuo opisu graditeljske baštine grada Pečuha. Opredijelio se za najbolju i najcjelishodniju metodu, proučavajući komad po komad spise gradskoga vijeća od 1707. godine. Tako stečene podatke je dopunjavao na temelju popisa i zemljišnih knjiga. Tom je radu posvetio jedanaest godina. Prije podne je prikupljao podatke po arhivima, a poslije podne i u ljetnim mjesecima je sistematizirao podatke. Stvorio je djelo bez premca objavljivanjem podataka o 44 ulice središnjega dijela grada te više od 700 građevinskih zemljišta. Njegovim se radom po objavljivanju često i sa zadovoljstvom služe povjesničari umjetnosti i zavičajne povijesti, ali i arhitekti iz prakse. Ovo njegovo djelo i obimom dvostruko u odnosu na prvi rad govori o povijesti budimskoga predgrađa Pečuha, uključujući i pripadajuće karte, mogao je jedino on napisati i iskonstruirati karte, naime u njemu se spojilo inženjersko zapažanje i preciznost u radu i obradi podataka, a raspolagao je i s odgovarajućim poznavanjem povijesti i stranih jezika bez kojih je nezamisliv rad na proučavanju arhivskih materijala. S vremenom je u proučavanju prošlosti grada u prošla tri stoljeća postao živim leksikonom, a javnim je dobrom objelodanjenjem postao samo dio onoga znanja i podataka koje je posjedovao. Bio je na raspolaganju istraživačima u vezi s bilo kojim detaljem vezanim za povijest grada, rado je upućivao i naznačio izvore kojima se valjalo obratiti i služiti. Pratio je i poznavao recentnu stručnu literaturu, arheološka istraživanja u gradu, započete i planirane građevinske radove – ako je smatrao za nužno, bez ustručavanja je svojim intervencijama, ali u prvom redu savjetima, idejama i rješenjima sudjelovao u otklanjanju problema i poteškoća, ako je zatrebalo skrečući pozornost i na arhivske podatke kako bi pridonio pravim građevinskim rješenjima. Grad Pečuh 1985. godine odlikovao ga je medaljom „Pro Urbe Pécs“ kao znak priznanja za velike zasluge i rezultate rada za dobrobit zajednice.


Mária Anna Móró