BK1_7

Zemljišta i kuće Budimskog predgrađa Pečuha – Predgovor

Naslovom naslovljeno kao budimsko predgrađe grada Pečuha odnosi se zapravo na onaj dio grada koji pod tim nazivom službeno ne postoji već više od sto godina. Naime, grad je 1864.g. podijeljen na okruge, čime su nestali stari nazivi dijelova grada a koji su svojim nazivom ranije upućivali mještane i putnike namjernike na smjerove i važnija odredišta kamo su vodili putovi iz grada. Ali do dana današnjega u svijesti i jezičnoj uporabi žive raniji nazivi budimskog, sigetskog i šikloškog predgrađa. Dapače, nastali su i novi neslužbeni nazivi poput Uránváros umjesto Új-Mecsekalja ili pak Kertváros. Mi smo se i u naslovu opredijelili za naziv Budimsko predgrađe bez obzira što se danas službeno ne zove tako, i to iz razloga o kojemu će biti riječi o onom vremenskom razdoblju ovoga dijela grada kada je bio poznat i prepoznatljiv po svome staru imenu.Osim toga, s istočne i sjeverne strane ni blizu nije zahvaćao tako veliki prostor kao danas kada imamo nepreglednu šumu zgrada sasvim do Mecsekszabolcsa, uz to, prije nije bio znatnije udaljen od zidovima opkoljene povijesne jezgre grada. Drugim riječima, stari naziv upućuje na svrhu i cilj ovoga na istraživanjima temeljenoga rada, tojest da prikaže do kojih se rezultata i spoznaja stiglo u proučavanju nastanka i razvoja povijesti ovoga dijela grada. Uostalom, proučavanje povijesti - zidinama opkoljenoga dijela grada koji se danas možda ne sasvim točno pomodno naziva gradska jezgra, a odnosi se zapravo na gradsko središte – izvršeno je, a rezultati su objavljeni 1978. godine u izdanju - Zemljišta i kuće povijesne jezgre grada Pečuha. Nametnula se potreba da se nakon rasvjetljavanja povijesti središnjega dijela grada krene u proučavanje prošlosti budimskoga predgrađa. Šikloško predgrađe, osim nekoliko gostionica i majura podignutih pored državne ceste što vodi prema jugu, počelo se oblikovati i znatnije mijenjati tek koncem 19. stoljeća, prema tome u pogledu povijesti grada od manjeg je značenja. Sigetsko predgrađe je imalo izričito poljoprivredni karakter. Vodena energija beznačajna, zato je u tom dijelu grada radilo svega dva mlina.Od ova dva prvi tzv. balokanjski mlin, na području omeđenom današnjim ulicama József Attila, Szendrey Júlia és Högyes Endre nerijetko je ostajao bez vode jer nadolazeće padaline iz doline Balić stanovnici su koristili za navodnjavanje svojih vrtova. Uz to je i obrtna djelatnost bila ovdje beznačajna. Bilo je svega nekoliko čižmara, opančara, stolara itd. Iako je u budimskom predgrađu vinogradarstvo bilo značajno i zapošljavalo veći broj ljudi kao i u sigetskom predgrađu, ali je tu bio na raspolaganju potok Tettye, sa svojim povremenim nestabilnim količinama vode, ipak zahvaljujući tome što se ovaj dio prostirao 120 metara niže od izvora, zbog povoljnoga pada i visinske razine potoka raspolagao je dovoljnom količinom energije da privlači industriju koja treba mnogo energije i vode.Znači nekoć je privukao značajniji broj kožara, štavljača, suknara, ćebedžija. Što se tiče sjeverne granice proučavanoga prostora tiče on se stoljećima nije mijenjao.Granicu je označavao izvor potoka Tettye. Bez obzrira na to što je u planinskom dijelu iznad potoka podignuto nekoliko kuća u zadnjem stoljeću, ovaj dio nikada nije slovio kao dio grada.Zapadna granica koji ovaj dio odvaja od središta grada i sigetskog predgrađa jesu zapravo gradske zidine i ulica Hunyadi. Upitno je bilo otkrivanje i utvrđivanje istočne granice. Pri tome glavnim je argumentom poslužila činjenica da je proces širenja grada velikih razmjera prema istoku započeo krajem 19. stoljeća i ostvaren tek u 20. stoljeću.

BK1_8

Budući da je pri istraživanju građevinskih zemljišta gradske jezgre određena vremenska granica od 1856.g., kada su uvedene zemljišne knjige s upisom vlasnika zemljišta, a koje su trajale do 1895.g. kada je dotada važeći sustav zamijenjen novim uložnim, i u ovom smo slučaju pošli od istih načela, naime unijeli smo sva ona zemljišta koja su bila zapisana u zemljišnim knjigama 1856. Ali ta vremenska granica nije strogo određena. Naime, već 1856. godine postojale su takoreći ulice u osnivanju, ali će taj proces potrajati i biti dovršen tek za nekoliko desetljeća. Kako ne bi bilo neopravdanih „praznina“, tojest nekretnina bez podignutih kuća, za razdoblje trajanja postojećih zemljišnih knjiga uneseni su i podaci o novonastalim zemljištima. Kao južna granica određen je prostor na kojem se nalazi ulica Rákóczi, Trg 18487. kao i nasip željeznice kod pustare Üszög. A zbog čega je bilo važno primjenjivati maloprije iznijeto načelo bit će jasno ako proučimo razliku između zemljišnih knjiga temeljenih na zapisnicima i zemljišnih knjiga temeljenih na zemljišnim knjigama rađenih po načelu uloška. Bit će uočljivo da su austrijski stručnjaci, sastavljači 1851.g. uvedenih prvih zemljišnih knjiga (ranije naime nisu takve uopće postojale u Mađarskoj) radili po uzoru zemljišnih knjiga u Austriji. Nepoznavanje terena i mađarskog jezika ostavili su tragove na urađenom poslu., naime zemljopisne su karte prepune grešaka, čemu je pridonijela i činjenica da nisu imali na raspolaganju odgovarajuće karte, a u nedostatku katastarskih izmjera nije bila poznata ni veličina nekretnina. Zbog toga su na samom početku sastavljanja zemljišnih knjiga uzimali u obzir sustav izračuna prostora metodom Duplatre-Quits. Tijekom rada se došlo do spoznaje kako se primjenom ove izmjere dolazi do krivih rezultata, pa se stoga odustalo od daljnje primjene. Primarna zadaća prvoga sustava zemljišnih knjiga bilo je osiguranje plaćanja poreza, a kso druga zaštita privatne svojine. Sukladno tome sastavljen je zapisnik o svim vlasnicima koji posjeduju nekretninu, a koji je sadržavao popis svih onih nekretnina bilo kakve namjene koja je bila u vlasništvu date osobe. U slučaju kupovine nove nekretnine nekretnina se ispisivala iz zapisnika bivšeg vlasnika i upisivala u zapisnik novoga vlasnika.Ali je bilo i slučajeva da je jedan vlasnik imao više zapisnika s popisom nekretnina.Tipičan je u tom pogledu primjer Vilmosa Zsolnayja čija su prava posjeda nekretnina istodobno ubilježena u 8 do 10 zapisnika.Zbog toga je u njegovu slučaju takoreći nemoguće točno utvrditi stanje posjedovanja nekretnina. U spomenute zapisnike uvedena su i prava služenja kao i činjenica služe li nekretnine kao hipoteka za kakvu pozajmicu što ju je imao vlasnik nekretnina. U slučaju pak uvođenja tzv uložnog sustava stanje se stubokom promijenilo. Jedan polog je sadržavao jednu nekretninu i na polog je zapisano tko posjeduje prava i obveze vezanih za nekretninu.

BK1_9

U suštini ovaj je sustav na snazi i danas, naime uslijed promjena gruntovnice ne spadaju u ingerenciju sudova, one su ukinute, a poslove preuzeli zemljišni uredi, ali se suština nije promijenila. Uslijed promjena u sadašnjim zenljišnim knjigama, podatke zapisane u polozima smatramo suvremenim stanjem, a budući da mi istražujemo prošlost nekretnina, istarživanja završavaju ukidanjem zemljišnih zapisnika. Ali to ne znači da u važnijim slučajevima nećemo preći ovako postavljenu vremensku granicu. Mislimo da nije izlišno napomenuti kako se prilikom zapisivanja nekretnine pod pojmom nekretnina uvijek podrazumijeva zemljišni posjed, dok su zgrade podignute na datom zemljišnom posjedu unošene u zemljišne knjige isključivo na zahtjev vlasnika. Bilo je raznih pokušaja u ranoj fazi sastavljanja zemljišnih knjiga uvedenih od 1856. godine, tada se upisivalo npr. koliko je trgovina, stambenih prostora bilo na datom zemljišnom posjedu budući su i ovi objekti bili podložni plaćanju poreza, ali u zemljišne knjige ti podaci već nisu uvođeni. Ovo je otegotna okolnost za istraživače, naime obveza ishođenja dozvole i propisa za izgradnju objekata važnih za istraživanja po mnogim aspektima stupa na snagu tek pola stoljeća kasnije, bez obzira na to što je bilo pokušaja i ranije, ali su se oni izjalovili. Na temelju dosada rečenoga fiksirali smo područje proučavanoga dijela grada kao i vremenske granice istraživanja. Nastojali smo utvrditi promjene nastale tijekom određenih vremenskih okvira u nekretninama, ulica i trgova koji su se prostirali između njih, uključujući i javne površine i to u pogledu stanja, uporabe, naziva i pravnih odnosa. U slučajevima kada se ukazuje mogućnost nastojimo registrirati i podatke o kućama i objektima podignutih na spomenutim nekretninama. Iako kronika događanja ne ulazi u predmet naših istraživanja, ipak ukoliko se nađe važniji podatak za događaj koji procjenjujemo od velike važnosti, mi ga dakako navodimo. Istraživane podatke u biti sadrže isti izvori, koje smo koristili u slučaju istraživanja građevinskih nekretnina na području uže gradske jezgre. A to su, da podsjetimo: popisi grada, potvrde/fašije, prijave u vezi s promjenom vlasnika nekretnine, sudski sporovi u vezi s nekretninama, zapisnici sa sjednica gradskoga vijeća, propisi namjesništava. Rjeđe su nam na raspolaganju bili podaci iz mjesnih biskupskih ili kaptolskih arhiva ili ranije postojećih arhiva. Kasnije smo se poslužili i podacima što smo ih crpili iz članaka i vijesti mjesnoga tiska.Uz to i nešto malo podataka iz dokumenata Državnog arhiva. Tu su i karte i fragmenti izmjera koje su izrađivali imženjeri grada. Dakako tu su i zemljišne knjige, izvještaji i građa gradske uprave. U nekim slučajevima čak i matične knjige. No valja ukazati i na dvije važne razlike u slučaju ovoga istraživačkoga rada. Prva nam je zadavala ozbiljne poteškoće, ali je druga bila od pomoći. U slučaju istraživanja središnjega dijela grada temeljni izvor kojim smo se poslužili bila je zapravo zemljišna knjiga iz 1722. godine, a koja je nosila naslov Grundt-Buch Gemainer Stadt Fünfkirchen. Tu smo pronašli sve relevantne podatke o zemljištima unutar gradskih zidina, i to o veličini, vlasnicima, susjedima, pa čak i o pripadajućem vrtu, stupnju izgrađenosti, nazive susjednih ulica.

BK1_10

Na temelju tih podataka uspjeli smo identificirati građevinska zemljišta uključujući i međuvremeno nastale promjene jer su bile predmetom fašija iz razdoblja prije 1722. godine. Moglo se pratiti i kasnije nastale promjene, iako ne u cijelosti. Naime, spisi i dokumenti određenih razdoblja ili su se zagubili ili uništili, iz toga su razloga mnoge „rupe“ u nizu kronološki navođenih podataka.Na veliku žalost, 1688. godine, nakon vladavine Turaka uslijedio je period od četvrt stoljeća o kojemu ništa ne znamo zbog borbi koje su vodili „kuruci“ protiv Austrijanaca i „rackog“ pustošenja i razaranja koje je iza toga uslijedilo.Da stvar bude gora, do tada slobodni kraljevski grad pripao je biskupu kao vlastelinu. Druga po nas povoljna razlika odnosi se na godine iz prve polovice 1850-tih godina. Naime 1851. godine su otpočeli radovi na sastavljanju zemljišne knjige.Time je raniji sustav, na temelju fašija registrirani promet nekretnina ukinut, međutim zemljišna je knjiga je stupila na snagu tek 1856. godine.Zbog toga su ostale nepoznate promjene nastale u tim godinama jer su nedostajali spisi iz kojih bi se mogli iščitati podaci. Kasnije, nakon objavljivanja izdanja Zemljišta i kuće gradske jezgre, spomenuti manjkajući dokumenti su dobrim dijelom pronađeni, tako da smo ih u slučaju istraživanja povijesti budimske četvrti (pedgrađa) već mogli i upotrijebiti. Kao što smo već ranije spomenuli u slučaju istraživanja središta grada ishodišni dokument nam je bila zemljišna knjiga iz 1722. godine. Iako je zemljišna knjiga bila kao takva samo po naslovu jer nije kasnije nastavljena, pa je možemo smatrati jedino dokumentom vrijednih popisa. Željeli smo slijediti i poslužiti se istom metodom i u slučaju budimskoga predgrađa. Ali, na žalost taj je pokušaj neostvariv. Pojavile su se poteškoće već na samom početku, stoga je bilo nužno temeljitije pručiti zemljišne knjige.Ispostavilo se da onaj tom koji sadrži podatke za Budimsko predgrađe nije originalan, netko ga je kasnije sastavio, i izostavio popriličan broj podataka u odnosu na original. Jedna trećina onovremenih zemljišta je izostala iz popisa. Prošlih godina su Dr. András Babics i Antal Fetter izradili kartu grada na temelju spomenute zemljišne knjige. Već se na toj karti dade uočiti da su prostori uz najvažnije prometnice što vode iz pravca Budima i Šikloša prema Pečuhu potpuno prazni. Ne samo da nije bilo naseljenog stanovništva uz ove putove već nije bilo ni gostionica koje bi mogle prihvatiti one putnike koji nisu uspjeli ući u grad nakon zatvaranja gradskih vrata. Iz jednoga podatka od 13. veljače 1736. saznaje se da je kuća u današnjoj ulici Kossuth Lajos, kuća pod brojem 68. prigodom registriranja u gruntovnicu dobila broj 223. Međutim, broj nekretnina popisanih u gruntovnici iznosio je svega 135, znači fali najmanje 88. O nekretnini pod brojem 78., tojest o nekretnini Gostionice Kereszt (Križ) koja je kao takva postojala stoljeće i pol, ispostavilo se 21. ožujka 1735. godine da nije uvedena u gruntovnicu u ono vrijeme. Dakle nije postojala kao zemljište u središnjem dijelu grada, a tu tvrdnju temeljimo na činjenici da preko puta, gdje se Felső balokány utca (Gornja Balokanj ulica) račva iz Felsővámház utce (Gornja mitnica) stajao je Vörös Kereszt (Crveni križ) podignut na kraju naselja da spriječi širenje kuge u grad. Vjerojatno je i gostionica zato dobila ime po tome križu.

BK1_11

Na mjestu križa, prema našim saznanjima, još i dan danas stoji križ, dakako ne onaj što je u spomenuto vrijeme postavljen.Iako je križ postavljen koncem 17. stoljeća, godine 1722. još je grad se trebao trebao protezati tu do prostora, nedaleko od njega. Na temelju ovakve pretpostavke može se trvrditi da se broj zemljišta nevedenih u zemljišne knjige mogao kretati oko sto. Redosljed popisa u zemljišnim knjigama je bio razlogom što u njima nisu upisane upravo najvažniji prometni pravci. Naime, zapis počinje od Budimskih vrata uknjižbom gradskog pivara i nastavlja se u smjeru zapadne strane doline Tettye do trga Tettye i nastavlja na drugoj strani doline Tettye preko Fűzfás-a (vrbika) u smjeru Alsóhavi i Márton ulica i prekinut u Könyök (lakat) ulici, upravo na mjestu gdje su trebala biti upisana zemljišta uz budimsku i šiklošku cestu. Na taj način su iz zapisa izostali nejistočniji i južni dio predgrađa. Na temelju istodobnih podataka s velikom vrejojatnošću se može tvrditi o 87 zemljišta da su ona već 1722. godine mogle sloviti kao gradilišta na kojima su podignute kuće ili su radovi bili u tijeku. Time se o stanju budimskoga predgrađa 1722. godine dade sastaviti karta s pouzdanim podacima. Zbog gore navedenih okolnosti 1772. godina nije mogla poslužiti kao polazišna godina, zbog toga je kronološki smjer istraživanja trebalo promijeniti. To je značilo da se moralo krenuti od 1856. godine, točnije od zemljišne knjige iz iste godine koja nam je poslužila kao pouzdani temelj od kojega se moglo kronološki napredovati u obrnutom smjeru, te obraditi ogromnu građu podataka. Valja imati na umu da je trebalo proučiti podatke s građevinskih zemljišta po veličini dvostrukih u odnosu na one na području središta grada.Na taj način istraživač nije bio u prilici pratiti proces razvoja i širenja predgrađa, kako se izgrađuju zemljišta, kako nastaju nove ulice već upravo suprotno. Ulice se smanjuju, nestaju kuće i zemljišta preobrazujući se u vinograde, oranice i trnje na obroncima planine.Bez obzira što je ovaj način i put istraživanja bio znatno teži od predviđenog, nije bilo drugoga izbora. Na sreću u međuvremenu su pronađeni spisi iz zemljišnih knjiga a koji obuhvaćaju period od pet godina, pa su praznine popunjene, čime je otklonjena u značajnoj mjeri nesigurnost koja bi postojala u slučaju da se nije došlo do spomenutih podataka. Popisi što su ih načinili službenici kraljevske komore 1687. i 1695. godine opisuju vrlo otužnu sliku o gradu. Jedva da je ostalo čitave kuće u gradu. O budimskom i sigetskom predgrađu ni pomena. Vjerojatno zato jer kao takvi nisu ni postojali.Uz vijugave malobrojne ulice stajale su ruševine, paljevina, a zemljišta na kojima su se nalazile nazivale su se prilikom prodaje Brandstatt. Odnosno, da budemo do kraja točni, posljednji predmet iz popisa 1695. godine odnosi se na budimsko predgrađe. A spominje se skupa s velikim zemljištem na kojem se nalazila nekadašnja džamija koja sada postoji „ tek u ruševinama.“ Riječ je o prostoru na kojem se nalazi današnji Ágoston tér (Augustinov trg) zajedno sa župnim dvorom. Još se spominje podatak da je zemljište dobila u vlasništvo supruga budimskoga administratora baruna Kurza. Predmet kupoprodajnih ugovora nakon 1710. godine, tojest četvrt stoljeća po izgonu Turaka bio je prostor mahom neidentificiran Brandstatt, što će reći opožareno mjesto. Mnogo je praznih zemljišta, a malo je prodanih kuća. Razlozi su očevidni. Za gradnju kuća na samom početku nedostajao je ne samo novac već i stanovništvo koje bi bilo sposobno obavljati građevinske poslove.

BK1_12

Uslijed useljavanja, mahom iz zapadnih krajeva, broj stanovništva se povećao.Porušeni i opljačkani grad je trebalo iznova izgraditi, dapače čak i proširiti.S obzirom na to da je broj zemljišta u središtu grada bio ograničen, uz to su bili i vrlo skupi, nije preostalo drugo nego da se novi doseljenici smjeste izvan gradskih zidina. Naravno da su se doseljenici doselili u Pečuh sa željom trajnog boravka, a bili su mahom obrtnici, pa nije čudo što su naselili budimsko predgrađe zbog vode i vodene energije kojih je bilo na tom prostoru. To je i bio osnovni razlog što je budimski dio grada u razvoju bio uvijek ispred sigetskoga dijela. Ali da bi se grad mogao širiti trebalo je prostora. Mali naseljeni dio grada bio je okružen na istoku oranicama i vinogradima, na sjeveru vinogradima, na jugu pašnjacima i vlažnim livadama, i za turske vladavine obrađivani.Po odlasku Turaka, nakon kraće perioda nesigurnosti, ponovo su bili obrađivani i oranice i vinogradi. Razlika je bila jedino u tome što ih nisu isti krščani obrađivali u vrijeme turske vladavine i poslije, po njihovu izgonu.Znači grad se mogao širiti jedino na račun oranica i vinograda. Kako bismo zorno prikazali kako se to proširivanje odvijalo, načinili smo čak četiri karte. Na prvoj se pokazuje stanje 1965.g. Morali smo izabrati onaj vremenski period kada još pojedini dijelovi budimskoga predgrađa nisu u cijelosti postali žrtvom novogradnje, kada na tim prostorima ranije postojeće ulice i zemljišta nisu nestali do neprepoznatljivosti. Valja znati da su uslije novogradnje nestali: istočni dio Irányi Dániel téra, pojedini dijelovi Lánc, Harangöntő ulica, a Felsővámház, Felső i Alsó balokány te Farkas István ulica, a Tvornica rukavica Hunyor je progutala dio prostora na kojem su nekada stajale stambene kuće, bivši mlinovi i obrtničke radionice. Od jedne od najstarijih ulica Alsóhavi (Sniježna) jedva da je nečega ostalo, a naglo nestaje i Márton (Martin) ulica. Zato smo radili na temelju onodobnih katastarskih karata jer su na njima označena zemljišta pod odgovarajućim brojevima uključujući i nazive ulica na kojima su se nalazili. Istina je kako je od tada došlo do određenih, ali ne i naglih promjena u preimenovanju ulica i prenumeriranju kućnih brojeva, ali na temelju valjanih razloga. Od ovih bih samo jedan izdvojio. Spajanje Mindszent (Svi sveti) i Sörház (Pivnica) ulica. To je bilo nužno uraditi jer je na istom mjestu i u isto vrijeme došlo do proširivanja Tvornice rukavica Hunyor. Ne uzimanjem u obzir ovih i sličnih čimbenika ne bi nam bila jasna nastala situacija i smetala u razumijevanje i praćenju opisa i prikaza. Uz to ima čak i svoju povijesnu dimenziju. Ranije, već 1865., ali i 1913. godine rađene su karte temeljene na katastarskim izmjerama. One su bile dostupne i poznate, dakle tko je zainteresiran za podatke o stupnju izgrađenosti prostora u spometim razdobljima ima prilike informirati se. Ja sam se htio usredotočiti i pokazati kako je i kada u posttursko vrijeme nastajalo budimsko predgrađe. Poradi toga smo o tom razdoblju razvoja izradili tri karte. Temelj prve čini već spomenuta zemljišna knjiga iz 1722. godine, koju je zbog postojećih manjkavosti trebalo nadopuniti. Zato smo međe između zemljišta označivali dvojako. Pokušali smo reproducirati zemljište na temelju opisa u zemljišnoj knjizi koristeći tamo zatečene redne brojeve..

BK1_13

Postupili smo na način da smo međe između zemljišta označili neprekinutom crtom. Upisali smo i nazive ulica pomoću pronađenih podataka Zemljišta izostalih iz zemljišne knjige, ali pronađenih u drugim izvorima uključujući i veličinu zemljišta označili smo isprekidanom crtom, a umjesto kućnih brojeva upisali smo slovo X. Na žalost nazivi na ovaj način označenih ulica ostali su nepoznati. Ali je bilo još važnije da se na mogući najautentičniji način fiksiraju na karti u međuvremenu nestale ili promijenjene činjeničke stvari. Jedna od takvih najvažnijih bio je i pokušaj ucrtavanja na kartu potoka Tettye i mlinskih kanala. Držimo da smo uspješno riješili taj zadatak na temelju proučenih i otkrivenih podataka. Ova se tvrdnja ne odnosi na donji tok potoka Tettye, to jest na dio grada ispoda Ágoston tér-a (Augustinovog trga). Naime nama poznati smjer, korito potoka, nisu prirodni već umjetni. Poznat nam je bio mlinski kanal koji se provlačio i tekao paralelno s istočnom stranom Felsőmalom utce (Gornjomlinska ulica) unutar zemljišta. No grad je 1891. godine odlučio izgraditi svoj novi vodovodni sustav temeljen na vodnim resursima potoka Tettye pri tome prisvojivši sebi sva prava na vodu, pa su kako posljedica ove odluke nestali mlinovi.Na taj način je zapuštanjem mlinskoga kanala počelo njegovo postupno nestajanje, a ostaci su otkriveni tek tu i tamo zahvaljujući arheološkim istraživanjima. Ali i ovi ostaci omogućuju upoznavanje s manje višom pouzdanošću stanje kanala u zadnjoj fazi njegova postojanja. Taj je mlinski kanal ispod Ágoston téra naglim zaokretom vodio prema zapadu te paralelno sa Sörház (Pivovarska) ulicom, prateći Felsőmalom ulicu i šiklošku cestu utjecao u Pécsi víz (Pečuško jezero). Ovo stanje je registrirao i prvi pečuški kartograf i mjernik Antal Duplatre na jednoj karti iz 1780. godine. Kod ušća je dopisao „Wasser flus von Pulfer Stampff.“, što će reći: rječica što teče od mlina barutane.Ali se čini besmislicom i nemogućnošću da je kanalom tijekom arheoloških istraživanje pronađenih ostataka mogla proticati ogromna količina vode potoka nastala čak i u slučaju manjih pljuskova. A bujica nakon proljetnog otapanja mogla je ponijeti pred sobom čak i mlinove. Na istoj karti je ucrtan još i danas poznati potočić što izlazi iznad dječjih jaslica u Alsóhavi ulici i teče u istočnom smjeru spuštajući se u donji dio Márton ulice. Taj je potočić presijecao današnju glavnu pečušku Kossuth Lajos ulicu. Ispod jednog pješačkog mostića je naglo nestao s površine i krenuo pod zemlju ulijevajući se iza zemljišta kuća istočnog dijela Irányi Dániel trga u Pécsi víz (Pečuško jezero). Danas već nema tih potočića što su protjecali na površini zemlje, svi su već preusmjereni pod zemlju, ali se još dobro sjećamo velih bujica iz prošlih desetljeća nastalih uslijed većih padavina na tim mjestima uzrokujući mnogo nesreća neopreznim građanima do te mjere da se, prema izvještaju, jedno dijete utopilo u vodi bujice. Na pomalo neshvatljiv način ovaj kanal na Duplatreovoj karti teče samo do Temető utce (Ulica groblja). Identične ćemo podatke naći i na Berksovoj karti iz 1817. godine. Ove podatke možemo prihvatiti kao pouzdane i prihvatljive jedino u slučaju ako pretpostavljamo da u tom kanalu nije tekla stalno voda nego isključivo u slučajevima velikih kiša kada je odvodio višak padalina na javni veliki pašnjak i livadu ispod grada jer svu količinu vode nije mogao prihvatiti jarak u Felsőmalom ulici. Pri tome je nužno voditi računa o dvjema činjenicama. Prva, oba su navedena korita potoka umjetna, a od dijela gdje se račvaju rezultat su ljudskih ruku. Nadalje, oba, a s posebnom sigurnošću možemo tvrditi da je istočni kanal zaobilazio brijeg nastao nanosom potoka Tettye. Ovo se na karti s prikazanim slojevima zemlje lijepo može razabrati. Druga je pak činjenica ta da se u prvoj polovici 18. stoljeća, u zemljišnoj knjizi iz 1722. godine ne spominje istočna grana kanala.

BK1_14

Istina da je trebalo spomenuti taj podatak kod trga tzv. racke crkve, kao sjevernoistočnu granicu. Kod jednog broja zemljišta o kojima je riječ, a koja su izostala iz zemljišne knjnige nisu niti spominjani. Tako da ne možemo sa sigurnošću tvrditi da li je postojala ili nije početkom 18. stoljeća i istočna grana. Kao što se vidi na našoj karti Irányi Dániel tér još nije bio izgrađen u cijelosti je služio kao sajmište.U zapadnom dijelu je kanal graničio sa podužim zemljištem gradske gostionice z stražnjim dijelovima zemljišta Felsőmalom utce a u istočnom dijelu s livadama, a kasnije vrtovima. Zato nije ostalo tragova ni u gradskim spisima sasvim do vremena kada je taj prostor isparceliran. Svakako je trebala rječica Tettye imati i prirodno korito koje je u datim terenskim uvjetima naglom i strmom padinom vodilo ravno iz doline Tettye i moralo odvoditi ogromnu količinu iza izdašnih padalina nakupljenu vodu.U prilog tome ide i oblik u brdo nakupljenih nanosa. Znači prirodno se korito trebalo nalaziti negdje između dva poznata kanala. Vrlo je zanimljivo gledano iz toga aspekta i rezultat arheološkog iskapanja što ga je obavio u vremenu od 28. lipnja do 3. kolovoza 1977. godine Gábror Kárpati, arheolog. Muzeja Janus Pannonius u Pečuhu. U istočno dijelu zemljišta br. 11 u A Felsőmalom utci urušila se zemlja. Odmah se sumnjalo na stari podrum te su rudari odmah prionuli poslu. U oknu ispod dubine od 7 metara otkriven je sloj debljine 130 centimetara, u kojem su pronađeni ostaci životinjskih kostiju, kože i dlake, otpad kućnoga smeća, keramike, uz to i turska keramika ili u turskom stilu proizvedena keramika. Ova podulji ostatak sloja upućivao je na ostatak nekadašnjeg korita potoka, na dnu kojega i onda curila voda.Po mišljenju arheologa korito je nasuto otpadom negdje sredinom 18, stoljeća. Dako jedan ovakav nalaz još ne dokazuje takoreći ništa. Ali se i nehotice postavlja pitanje nije li bilo veze između zasipanjem korita i izgrađivanja istočnoga kanala. Naime izvorno je korito presijecalo sva zemljišta u Felsőmalom utci, zato je bilo u interesu svih vlasnika zgrađevinskoga zemljišta ukidanje korita. Valja napomenuti istodobno da je bilo itekako u interesu grada da prostorno veliki javni pašnjak dođe do vode. Istina je ta da u spisimaodnosno zapisnicima rađenih na sjednicama gradskoga vijeća nema tomu nikakva traga. Ali, na žalost ta okolnost nije od posebnoga značaja i to ne samo zato što dobar dio tih zapisnika fali već i praksa odnosno stečeno iskustvo pokazuju da u zapisnicima ni traga po grad bitnih zbivanja iako se o njima piše nerijetko detaljno može čitati u različitim spisima. Očito da se o mnogim važnim pitanjima odlučivalo za bijelim a ne za zelenim stolom. Pada u oči da su dolinski dio Tettye peplavili mlinovi, kožari, štavljači, suknari i ćebedžije, u znatno manjem broju i u donjem dijelu, no pored zapadne grane nema tragova nikakve industrijske djelatnosti temeljene na vodi ili drugom vidu energetskih izvora. Ali prođimo kronološkim slijedom kroz povijest ovoga dijela grada. Uspjeli smo na temelju autentičnih podataka locirati i ucrtati tlocrt mlina barutane što su je izgradili Turci na Tettye téru te mlinski kanal koji je vodio prema trgu. Ruševine nekadašnjega renensansnog ljetnikovca, zapravo dvorca biskupa György Szathmáryja – koji je uostalom i dao ovome dijelu grada naziv Tettye - bile su još dobrim dijelom očuvane na istoj lokaciji.

BK1_15

Ovdje se nalazio za vladavine Turaka derviški samostan „tekke“ i po tome je u mađarskoj inačici nastao toponim Tettye ( č.teće) Ispostavilo se nakon izgona Turaka da je groblje Mindenszentek (Svih svetih) i za njihove vladavine i po veličini prostora i oblika bilo identično s današnjim.Budući da se čak ni na razini pretpostavke ne može govoriti o tome da je malobrojno kršćansko stanovništvo u vrijeme osmanlijske vlasti moglo ili bilo u stanju takvo groblje izgraditi, jasno je da se radi, zajedno s crkvama, o srednjevjekovnim ostacima. Ovo je moglo biti svakako jedno od grobalja srednjevjekovnog Pečuha. Imajući u vidu dobro poznatu činjenicu da su u srednjem vijeku pokojnike pokapali u istoj raci, sigurno je da se groblje nikada nije napunilo i nije bilo potrebe za stvaranjem novoga groblja sasvim do 1772. godine, kada je Marija Terezija regulirala pravila zakapanja pokojnika. Neposredno pri južnom kraju groblja, na današnjem području tvornice rukavica, uspjelo je pronaći zemljište posljednje kuće isusovaca koji su ovdje boravili kao misionari u turska vremena.. Na njemu je nakon izgona Osmanlija podignut župni dvor uz crkvu Svih Svetih te su kao župna crkve djelovale do 1780. godine. Podatke o misiji isusovaca u Rimu je proučio S.J. Ádám Fricsy. Njegove podatke smo usporedili s podacima koje smo imali na raspolaganju i na taj način rasvijetlili ovo pitanje. Riječ zidina na hrvatskom znači ostaci grada, ruševine. Ovdje u Pečuhu pak označuju i odnose se na ruševine srednjevjekovnog samostana časnih sestara. Materijal ruševina je poslužio za gradnju dominikanskog samostana u središnjem dijelu grada. Ovaj nam je podatak poznat iz jednostavnog razloga, biskup Nesselrode učinio je sve kako bi dominikance spriječio u njihovu naumu.Zahvaljujući njihovoj nesuglasici ostalo je više zapisa i dokumenata o tome. A i inače razmjerno točno smo uspjeli ocrtati obrise i prostor nekadanjega samostana časnih sestara. Gore navedeno možemo smatrati materijalnim ostacima i spomenicima preostalih iz srednjega vijeka ili iz razdoblja turske okupacije na području budimskoga predgrađa Pečuha. Ali se ne može sasvim isključiti ni mogućnost da početke izgradnje tzv. Racke crkve, Poturluka i Balokánya valja datirati u vrijeme osmanlijske vladavine gradom. Nije nam poznato kada je izgrađena tzv.Racka crkva i škola. Ali nem je poznato da je 7. travnja 1695. donijeta odluka o tome da se inovjerci protjeraju iz grada, pa bi trebali pripisati postojanje te crkve izraženom umijeću i istrajnoj vjeri pravoslavaca Raca, ako su naime bili u stanju za tih burnih i mutnih pet godina izgraditi i crkvu i školu. Poturluk je bio javni bunar u Vince (Vinko) ulici. Prema podacima taj je bunar primao vrlo kvalitetnu i izdašnu količinu vode podzemnim vodovodom, natapajući se jednim, vodom bogatim izvorom ispod Havihegya (Sniježnog brda). Napominjemo da se naziv Poturluk u gradskim spisima prvi put spominje 1744. godine. Ali nigdje podataka o tome da je izvor pronađen, aktiviran, izgrađen podzemni vodovod i javni bunar.nakon izgona Turaka. Imamo pisane podatke o već spomenutim popravcima javnoga bunara i vodovoda i o tome kako je dio te vode odnosno vodovoda kanaliziran u gradsku pivaru. Ali tursko-slavenski naziv Poturluk kao i podzemni vodovod više upućuju na pretpostavku i mogućnost kako je naziv bunara i okolice sačuvan iz turskih vremena.

BK1_16

Slična je situacija i u slučaju Balokánya. Prema etimolozima balokány dolazi od balokana slaveniziranog turcizma, a znači vlažno, blatno područje. Prema pronađenim podacima na mjestu jezera Balokány prostirala se jama veličine 200x150 metara. Ali ako pogledamo kako se visoko nalazi Zsolnay ulica nije nezamislivo da osim Balokánya i sadašnji teniski tereni, dapače čak i područje iznad nekadašnjega groblja nalaze se na mjestima prepunih jama. A te jame su nastale jer se na tom mjestu stoljećima vadila glinica za ciglanu. A s proizvodnjom opeke se prestalo kada je ponestalo gline i kada se stiglo do vodonosnogo sloja iz kojih su proradili izvori pretvorivši jame u velike kaljuže.Tada se pristupilo kopanju nove jame. Budući da ovo vlažno, blatno područje u potpunosti odgovara značenju riječi balokana, posve je razumljivo da je riječ nastala ranije od jezera. Grad je, naime tek kasnije izgradio vodeni bazen okružen nasipima kako bi skupio i zadržao vodu što dolazi iz izvora. Ostale zgrade i objekti su rezultat vrijednih ruku stanovnika oslobođenoga grada. Prve dvije građevine u budimskom predgrađu koje je podigao grad bile su pivovara i stratište. Točno vrijeme izgradnje ne znamo jer je prilikom „rackog“ pustošenja u gradu izgorjela gradska vijećnica te je cijela pisana dokumentacija uništena. Administracija se tek sporo uspostavljala. Prvi zapisnici vođeni sa sjednica gradskoga vijeća tek dijelom su sačuvani i datiraju iz 1707. godine, ali pouzdanih spisa jedva da imamo iz ovih ranih vremena. Na temelju kasnijih kazivanja Hodinka smatra da je pivovara 1695.g. već radila na lokaciji današnje Sörház ulice (Pivovarske) 4. gdje je djelovala do 1825. godine. Stratište je izgrađeno kada i pivovara. Što se dade saznati o nastajanju i ranom periodu djelovanja objavili smo u Godišnjaku za 1977. godinu Muzeja Janus Pannonius. O Kalvariji (Križnome putu) se zna da su ga izgradili isusovci 1701. godine, ali samo sa sedam postaja. Godine 1712. podignuta su tri križa i povećan broj postaja na deset. Još prije 1722.g. je podignut augustinski samostan, ali prenamjena i pregradnja džamije u katoličku crkvu obavljene su tek kasnije. U tom prvom vremenskom periodu samo je jezgra predgrađa, današnja Kossuth Lajos ulica i područje koje mu se sa sjevera neposredno priključivalo bilo izgrađeno i naseljeno. S istočne strane taj dio je graničio s Orsolya ulicom ( Uršulinska) koja je bila u izgradnji. Sörház utca u to vrijeme još nije postojala. Postojao je samo put za kočije. Na zapadnoj strani se provlačio opkop gradskih zidina, na istočnoj je bila pivovara i dva građanska zemljišta. Odandje iza Ágoston trga bilo je nenaseljeno područje u vlasništvu isusovaca, augustinaca i grada i provlačilo se prema sjeveru. Također je bilo nenaseljeno i područje ranijeg samostana časnih sestara.Samo iznad i ispod, na ničijoj zemlji je bilo nekoliko zemljišta.Tu se uz mlinski jarak provlačilo niz mlinova prema sjeveru, sasvim do Tettye trga, uz napomenu da su se u tom nizu mlinova nalazile i stambene kuće. Na suprotnoj strani Tettye potoka bio je svega jedan mlin..Mlinovi su na početku bili u vlasništvu biskupije, tak kasnije su podijeljeni i postali vlasništvo raznih crkvenih institucija i privatnih osoba.

BK1_17

U „mutna vremena“ nastalo je kvarova i na mlinovima i na mlinskim jarcima, ali su uvijek brzo sanirani kvarovi jer je i oslobodilačkoj vojsci bilo potrebno brašno. Bivši mlin preko puta Tettye je kasnije postao kaptolskim mlinom. Tome je mlinu vodio put zvani Mühl Weeg, pored kojeg se tada počela izgrađivati današnja Majtényi utca. Donji dio Felsőhavi ulice (Gornja sniježna ulica) bio je tada s obje strane okružen građanskim građevinskim zemljištima, koja su skupa s Márton i Alsóhavi ulicama činile zatvorenu cjelinu. Prema istoku u Felsővámház ulici ( Ulica gornje mitnice) bilo je svega desetak kuća. Iza njih su se nalazile tek gornja i donja mitnica te gradska ciglana. Uz Felsőmalom ulicu (Gornjomlinska) ispočetka nije bilo građevinskih zemljišta. Tu su se nalazili mlinovi, majuri i čizmari. Tako je izgledalo budimsko predgrađe 1722. godine. Razvoj toga dijela grada nije otežavala samo pustoš nastala iza istjerivanja Osmanlija iz grada već i neredi zbog istjerivanja Raca (Srba) kao i divljanje Raca i štete što su ih u gradu načinili 1704. godine. U to vrijeme jezgru naselja su sačinjavale vijugave ulice. Činjenice je da je taj dio izgrađen najranije, pa na osnovu toga zaključujemo kako se budimsko predgrađe u turska vremena, ali možda čak i prije prostiralo na teritoriju između današnjih Kossuth Lajos i Ady Endre ulica zajedno s ovamo pripadajućim industrijskim dijelom i majurima. Valja dodati da smo mjesta gdje se pekla opeka uspjeli identificirati te da su se nalazila također na ovom mjestu. Sljedeća karta nastoji prikazati grad Pečuh kao naselje podignutog na rang slobodnoga kraljevskoga grada. U to vrijeme je došlo do značajnjih promjena te se budimski dio grada prostorno znatno proširio. Velikim se događajem smatra čin kada je biskup Klimo – u skladu sa željom za utemeljenjem sveučilišta - 1770. godine ispod ruševina Tettye dao izgraditi mlin na dva kata za proizvodnju papira. Ispod mlina su radili izrađivači ćebadi. Od mlinova je biskupu pripao jedino mlin što se nalazio kod donjeg dijela Gyuri ulice. Sjemeništu je pripao mlin u Ferenc ulici, prostor koji se danas smatra jezgrom tvornice rukavica Hunyor. U vlasništvu Kaptola je pak bio veliki mlin s pripadajućim kanalom na suprotnoj strani doline Tettye. Neposredno ispod kaptolskog mlina se nalazi Poturluk. Gradsko je vijeće 26. listopada 1753.g. zadužilo zidarskog majstora Mátyása Petza da popravi i obnovi oštećeni kanal što vodi k bunaru i to od opeke, a za jedan hvat izgrađenog kanala mu je platio 5 forinti, napomenuvši da će grad osigurati opeku. Kako stoji u zapisima Mátyás Petz je izgradio 6 hvati za što mu je isplaćeno 30 forinti, što je za ono vrijeme bio veliki novac. Moglo se za taj iznos kupiti kuću. Dvadeset petog siječnja 1744. godine grad sklapa ugovor s tesarom Mihályem Agnerom za probijanje vodovoda što vodi od „Brünnen Quill“-a do „Putter Brünna“ u blizini bunara te da od drvenih cijevi izgradi vodovod dužine od 500 metara do pivovare. Za taj posao mu je isplaćeno 340 forinti.

BK1_18

Za izgradnju kućišta na mjestu probijanja vodovode grad je posebno plaćao. Crkvu Mindenszentek (Svih svetih) kanonik Sándor Fonyó – koji je tada bio na dužnosti gradskoga župnika – dao je popraviti 1730. godine, a dograđen je kor i mali toranj iznad kora. Očito da su i dvije grobnice tada izgrađene. Fonyó je po narudžbi i za novac szászvárskog župnika Menyhérta Fölföldyja za 103 tzv. kermecka zlatnika kupio kuću preko puta crkve pod brojem15-19. Fölföldyjeva je namjera bila da se povuče u mirovinu i useli u tu kuću a da nakon njegove smrti kuću naslijedi crkva i postane defecientium, tj. dom umirovljenih svećenika. Biskup Berényi je ugovor odobrio 22. lipnja 1742. godine. Fölföldy je preminuo 1757. godine a kuća se spominje u spisima kao kuća crkve. A da li je djelovala i kao dom umirovljenih svećenika nemamo podataka, iako se u popisu kuća u gradu spominje i kao deficientium. Budući da je župnom crkvom grada 1780 postala crkva u središnjem dijelu grada, nije bilo više potrebe za ovom župom. Zemljište je grad kao novi vlasnik podijelio na četiri dijela. Oni sada čine sjeverni dio tvornice rukavica. Budući da se u dokumentu sačinjenom pri oslobođenju grada prepušta gradu da sam odluči o sudbini gradskih zidina, gradska je vlast odlučila 1786. prodati budimska vrata skupa s dva poveća zemljišta u jarku uz gradskih zidina.Uskoro su podignute kuće na mjestu tih jaraka. Završena je i izgradnja crkve augustinskoga reda. Kada, ne zna se. Džamija je još 1722.g. bila u ruševinama. Kao crkva se spominje prvi puta 1745. godine. Gradila se na način da se uz džamiju gradilo svetište, pokrili ga i pored izgradili zvonik. Ali ova crkvica nije bila dugoga vijeka. Naime, nedaleko od crkvice se nalazio stan služinčadi i staja stoke koje su 1750. godine u jednom požaru uništeni, ali i crkvica zajedno sa zvonikom. U velikom vjetru požar je zahvatio i nekoliko okolnih građanskih kuća. Nezadugo se prionulo ponovnoj izgradnji crkve. Ispred je podignut kor i toranj iznad kora. Crkva je osvođena.Ovo je trebalo trajati duže vrijeme jer je jedan čizmar oporučno darovao crkvi za igradnju 1769. godine 200 forinti. Samostan je nešto bolje prošao. Iako ga je zahvatio požar, ali nije izgorio do temelja. Kada, ne znamo. Ali imamo podatak prema kojemu 1745. godine jedan njihov terciar ishodio je dozvolu od biskupije kojom mu se odobrava da na području biskupije prikuplja priloge za izgradnju „prije nekoliko godina ranije“ izgorjelog samostana. Na trgu nekadašnje racke crkve biskup je dao izgraditi gostionicu za pristigle goste pod nazivom „Crni orao“. U vlasništvu biskupije je bila do 1786. godine, no 1790 stoji zapisano da je već u privatnom vlasništvu. 1748. godine grad je nakon višegodišnjeg najma otkupio kuću s istom namjenom, ali ju je 1786. godine već i prodao. Ova je zgrada bila na uglu današnje Kossuth Lajos ulice i trga Irányi Dániel. Novi je vlasnik posluživao goste već pod novim nazivom gostionice a zvala se „ Gostionica kod rimskoga cara“. Preko puta Budimskih vrata grad je dao izgraditi mesnicu kao što je to činio i u slučaju druga dva dijela grada. Nije poznato kada je izgrađena, ali se zna da 1722. još nije postojala. Prvi put se spominje u spisima tek 1763. godine, no ako je tomu tako onda je trebala postojati i raditi znatno ranije jer je 1789. bila ponovo izgrađena

BK1_19

Riječ balokány se prvi puta spominje 1746. godine u budimskom predgrađu. Trgovac Márton Gregorics (Martin Gregorić) te godine ponudio je gradu da je voljan Ballukanyu počistiti, dotjerati i prenamijeniti u livadu te je koristiti ako ga grad oslobodi plaćanja poreza na 8 godina. Ugovor je i sklopljen. U spisima i izvješću grada stoji da je grad dao 1758-1759. godine obaviti poslove na iskapanju jaraka oko livade i iskapanje jarka za odvod vode do Canalisa. Kao što se kasnije ispostavilo time se željelo ostvariti više ciljeva istodobno.Gornji je izvor grad namijenio opkrbi okolnih naselja pitkom vodom i uređenju prala za žene. A voda izvora s dna bazena sakupljana je na prostoru između nasipa, gdje se moglo prati i timariti konje.Na južnoj strani bazena izgrađena je brana za reguliranje količina vode u bazenu. Iz istoga mjesta se osiguravala voda za pojilo stoke na javnom pašnjaku. A višak vode je spušten preko jarka u današnji Pécsi víz ( Pečujsko jezero). Uz navedeno je voda iz bazena služila i za gašenje požara kao pričuva. Cijeli sustav funkcioniranja bazena dobro se dade upoznati pomoću kasnije rađenih karata. Što se pak tiče stanja građevinskih zemljišta ono se stubokom promijenilo u to vrijeme.U Tettye ulici ipod vinograda gradile su se kuće i stvarala građevinska zemljišta. Zemljište na mjestu nekadašnjega samostana časnih sestara također nije ostalo prazno, i na njemu su podignute kuće. Nakon što su dominikanci između 1725. i 1730.g. s toga zemljišta ukloninili i prenijeli kamenje kao građevinski materijal za izgradnju svojega samostana dopustili su ponekim građanima da uz najamninu zemljišta izgrade stambene kuće. To se na temelju dokumentacije dobro vidi, naime nisu podijeljena građevinska zemljišta za građenje kuća već obrnuto, najprije su podignute stambene zgrade i poslije se dijelilo zemljište po pogodbi.Grad se uostalom u to nije miješao. Prema popisu iz 1752. godine zgrade su na ovom prostoru evidentirane na način da se konstatira kako se one nalaze na zemljištu dominikanaca.U to je vrijeme izgrađena i nekadašnja Mindszent ulica (Ulica Svih svetih) sjeverni dio današnje Sörház ulice. A bivše zemljište isusovaca u južnom dijelu iste ulice ispod Ágoston (Augustinovog) trga nakon prestanka djelovanja isusovačkog reda grad je otkupio i već 1776. godine dao isparcelirati. Znači istočni parni dio kuća Sörház (Pivske) ulice bio je već izgrađen. Predio na drugoj strani doline Tettye postupno je izgrađen kućama u okolici Barátura. Na mjestu ulice što danas nosi naziv Barátur bio je isprva samo jedan poduži jarak na čijoj su sjevernoj strani uz vinograde bile mahom takozvane „podzemne kuće“ Domus sutbterraneae. Zadnja je prodana 1850. godine zajedno sa zemljištem od 9 četvornih metara na kojem je stajala. Pored nje je, vjerojatno zbog neadekvatnog terena, bio prazan, neizgrađeni dio. Dalje je slijedila potpuno izgrađena Majtényi ulica i iznad nje nekoliko kuća. Ady Endre ulica se provlačila već do Katalin (Kata) ulice. Područje ispod se razvijalo znatno sporije jer je izgrađena samo Katalin ulica, a i na mjestu zemljišta na kojima je izgrađena ranije su bile oranice. Po svemu sudeći u Bengi se nije htjelo da se postojeća ulica dalje širi., što je bilo i shvatljivo jer su tu bile gradske oranice na kojima je grad namjeravao izgraditi novo gradsko groblje jer postojeće Mindenszentek groblje (Svih svetih) je već bilo takoreći puno i jedva je bilo prostora za nova ukapanja te je grad morao provesti naredbu Namjesničkoga vijeća od 21. rujna 1777. godine prema kojoj ukapanja se moraju obavljati po novome sustavu red po red kao i „odmaranje“ na 30 godina ranije popunjenih grobalja. Sukladno rečenoj naredbi za ukapanje umrlih nekatoličke vjeroispovijesti izdvojeno je posebno groblje 1786.g. i to jarkom od 61 hvati, a tada je podignut i križ s dva zlatnika ukrašenim corpusom.

BK1_20

Ali novo groblje ipak nije ustanovljeno na predviđenom mjestu. Felsővámház ulica je je već stigla do gornje mitnice. A prostor ispod je napučen napučen ulicama Lánc (lanac) Harangöntő (ljevaonica zvona), Alsó és Felső balokány (Donji i Gornji balokány) sasvim do Halász (Ribarska) ulice. Pojavile su se prve kuće u istočnom dijelu Irányi Dániel trga i na početku današnje Zsolnay Vilmos ulice. Na takoreći svim zemljištima Felsőmalom (Gornjomlinske) ulice podignute su stambene zgrade, iako su mlinovi, kožarske i suknarske radionice i nadalje radile.Tada, 1773. godine József Pelikán je podigao kožarsku radionicu odnosno zgradu koja je kasnije pod nazivima Mágocser, Bömische Dörfl, Derfli postala poznato mjesto za ples i zabavu građana njemačkoga materinskoga jezika. Tako je izgledao grad kada mu je dodijeljen čin plemenitaškoga grada, kada je podignut na razinu slobodnoga kraljevskoga grada. Postao je samostalan. Ali sudeći po dokumentima to nije išlo baš lako. Gradska je administracija skoro u cijelosti podbacila. Mnogo tada neobavljenih poslova kasnije je trebalo nadoknaditi. Jezik dotadašnje uprave mađarski, sukladno svojoj plemenitaškoj naravi, postao je latinski.Ali očito da nije svaki službenik bio u školi odlikaš jer sudeći po njihovu poznavanju, bolje rečeno nepoznavanju latinskoga jezika dade iščitati iz formuliranja određenih predmeta, dok pravilna jezična interpretacija tih tekstova predstavlja pravu enigmu čak i za profesore latinskoga jezika. Ali su najveći problemi bili ipak gospodarske naravi. Mnoge deputacije, brojni „darovi“ što su se nosili u Beč u prethodna vremena, „veličanstveno“ ugošćavanje i čašćenje mnogobrojnih pristiglih gostiju puno su stajali blagajnu grada. Ali je proračun najviše opterećivao novčani iznos otkupnine koje je grad trebao plaćati biskupiji. Izdaci na ime troškova mogli su se podmiriti jedino zajmovima, dakle grad je grcao u dugovima, bio je totalno zadužen. Većina građana je bila poprilično siromašna. Njih se nije moglo opterećivati. Imovinu grada su zapravo činile nekretnine. Znači nije bilo drugog izlaza nego krenuti s prodajom gradskih nekretnina. Kada se stanje dovelo manje više u normalu otpočeli su napoleonovski ratovo s inflacijom koja je uslijedila nakon ratova. Grad je stalno bio bukvalno zatrpan vojskom, naime iz Generalathausa (zgrade današnje Stock-ház) se upravljalo vojnim poslovima na teritoriju južnoga Zadunavlja. Premda su mnogi vojnici donijeli u grad mnogo novaca, troškovi smještaja, veliki prohtjevi zapovjedništva u znatnoj su mjeri opterećivali gradsku blagajnu. Zato sljedeće razdoblje u trajanju do 1828. godine nije pogodovalo razvitku grada. Valja znati da je uz to trebalo evidentirati i utvrditi finacijsko stanje grada u smislu odgovara li ono propisanim zahtjevima postavljenima gradovima s titulom slobodnoga kraljevskoga grada. Upravo zbog ovih razloga 1777. godine gradsko je vijeće zadužilo ovlaštenog mjernika Antala Duplatrea da izvrši izmjeru cijeloga administrativnoga područja grada. On je i izradio kartu grada i katastar nekretnina. Na žalost ništa od toga nije ostalo niti sačuvano. Poznati su nam tek kasnije prepisani i precrtani dijelovi toga materijala. Nije nam poznato jesu li Duplatreove karte precizno precrtane i podaci prepisani bez greške. Sadrže li na primjer i promjene do kojih je došlo u vremenu između izrade tih karata i registara i vremena kada su se prepisivali i precrtavali podaci s originalnih dokumenata. Ali već spomenute nepreciznosti gradske uprave su također pridonijele u znatnoj mjeri zbrci nastaloj oko popisa nekretnina. Imajući sve to u vidu gradsko je vijeće na svojoj sjednici održanoj 13. veljače 1784. donijelo odluku o sklapanju ugovora s ovlaštenim mjernikom Ferenczom Quitsem –koji je kasnije postao poznatim i pouzdanim inženjerom grada- da on na temelju Liber fundualis Urbarialis sive Catastri izradi novi popis nekretnina, u kojem bi se jasno moglo provjeriti stvarno stanje vlasnika pojedinih nekretnina.

BK1_21

Za taj posao dobio je 200 forinti i šest hvati drva za ogrjev. Posao je urađen, ali bez novije karte. Posve je razumljivo da se ovdje korišteni brojevi mjestopisa ne slažu s onima što su bili na Duplatreovoj karti, odnosno na kasnijim, dijelom kopiranim primjercima karte. Da stvar bude gora, čak je i ovaj Quitsev rad zagubljen. No ipak je sačuvan jedan izvještaj, rađen za 1786/1787. godinu i sadrži sva zemljišta u središtu grada. U njemu se navode i mjestopisni broj nekretnine pod nazivom topografische nummer, ime vlasnika, veličinu nekretnine te podatak ima li građevine na njoj ili nema. Na sreću ovaj se izvještaj često koristio u razne svrhe, ali najčešće u nj se upisivalo i nove vlasnike.Bio nam je često od velike pomoći jer se prodaja nekretnina nije uvijek priznavala od vlasnika kako bi se uštedjeli troškovi za prijepis i prenošenje na novog vlasnika. Budimsko namjesničko vijeće je 1728. godine naredilo Regnicolaris conscriptio, popis na državnoj razini. Radi adekvatnih priprema za provedbu popisa vijeće je dostavilo detaljne direktive svim tijelima zaduženih za popisivanje.Tog popisa nema u Pečuhu, ali postoji jedna kopija, iako ne bez grešaka u županijskom arhivu, rađena prema primjerku što se nalazi u Državnom arhivu. Vrlo vrijedan materijal. Iz njega smo izdvojili dijelove važne za predmet našega rada. Upravo u toj činjenici leži razlog zbog kojega smo izradili kartu za prikazivanje stanja u gradu. U sljedećih nekoliko redaka evidentirat ćemo i proučiti promjene nastale između 1786. i 1828. godine. Naime u tom je razdoblju došlo do najdinamičnijeg širenja budimskoga predgrađa.Gdje se god moglo grad je parcelirao zemljišta kako bi došao do novca, a upravo iz tih razloga malo je toga novoga gradio. Poslije smrti biskupa Klimoa nije bilo ugledne osobe koja ideju o osnivanju sveučilišta nastavila. Kaptol se našao u poteškoćama financijske prirode zbog ekonomski sve manje isplative proizvodnje papira pa je stoga 1819.g. prodao mlin za proizvodnju papira. Kupac, kapetan grada g. Spiesz predao je mlin na raspolaganje gradu, pa se pivovara preselila u zgradu mlina. Iznad je podignuta kuću na kat.U prizemlju je smještena konjušnica, štagalj a na katu je bila pivnica i dvorana za ples. Bivša zgrada pivovare je prodana. Strojarnicu za preradu sukna otkupio je ceh ćebetara. U groblju Mindenszentek (Svih svetih) koje se kasnije spominje pod nazivom Ótemető ili Alsó temető ( Staro ili Donje groblje) nije bilo više novih mjesta za ukapanje, pa je grad pod žurno trebao donijeti odluku o izgradnji novoga groblja. Iz nekih razloga u te svrhe pripremljeni prostor kod Felsővámház ulice izdat je u zakup kao oranica, a potom i prodan, zbog toga je prostor na suprotnoj strani potoka Tettye predviđen za ustanovljenje groblja. Sastavljen jeodbor koji je izašao na teren, to jest prostor iznad kaptolskog mlina na kojem se nalazio šljivik kako bi ispitao teren. Nije nam poznato izvješće ove komisije.Da ga imamo vjerojatno bismo pročitali kako je taj teren zbog čvrste kamene podloge nepogodan za iskapanje dubljih raka. Zato je deficientium oduzeo i sebi prisvojio vinograde na prostoru između današnjega Staroga groblja i iznad kuća u Tettye ulici. Dio koji se prostire do Hatház (Šest kuća) ulice zadržali su za grad a gornji dio je prodan. Na zadržanom prostoru 1792.g. ustanovljeno je i posvećeno novo groblje ili kako se kasnije spominje Felső temető(Gornje groblje) te su ukapanja obavljana već u ovom groblju.

BK1_22

Ali ovo groblje nije moglo duže opstojati zbog novih propisa i pravila o radu grobalja. Uostalom 1822. g. već ni u ovom groblju nije bilo više mjesta za ukapanje. Zbog toga ogradu Staroga groblja, na njegovoj zapadnoj strani, gdje su pored groblja bile i stambene kuće trebalo je ukloniti i podesiti prostor za ukapanje. Budući da je car Franjo Josip ukinuo augustinski red 1789. godine zgrada samostana i crkva postaju župom budimskoga predgrađa. Uslijed toga je crkva Svih svetih izgubila na svome značaju te nešto kasnije, nakon višestoljetne svoje povijesti i prošlosti, imala je razdoblje kada se u njoj godišnje svega jedanput, na dan Svih svetih služila misa. Mlinove sjemeništa i kaptola otkupili su privatne osobe. Tkalački majstor József Ábel je 1712-14.g. dobrim dijelom svojim novcem i prikupljenim sredstvima izgradio kalvariju. Zgradu u Sörház (Pivovarskoj) ulici 13 kupio je grad. Adaptirao ju je i prilagodio za pokretanje tzv. trivijalne škole. Time je pokrenuta nastava u prvoj školi budimskoga predgrađa. Ubrzavanju procesa prostornoga proširivanja predgrađa pridonijela je i činjenica da su se građevinska gradilišta prodavala po niskim cijenama. Tako je i grad prodao zemljišta za izgradnju dvije kuće na prostoru Tettye. Na tim je zemljištima izgrađena kasnija građanska streljana i gostionica. Grad je rasprodao prostore uz jarak gradskih zidina.U to vrijeme nastaje Vak Bottyán ulica, dapače i početak Hunyadi János (Sibinjanin Janko) ulice. Čak je prodano zemljište za izgradnju gornjega dijela Vak Bottyán ulice, ali se na tom terenu jako teško moglo graditi. Vlasnici budućih kuća na tom terenu su do te mjere potkopavali donji dio brijega - kako bi došli do ravnoga terena za izgradnju - da je grad bio primoran zabraniti daljnje građevinske radove. Tada je podignut i red kuća Sörház ulice uz gradske zidine. Tako je ova ulica postala prava ulica, u punom smislu te riječi budući da je istočni dio ulice već ranije bio izgrađen kućama. I u Vince (Vinkovoj) ulici je bilo nekoliko zemljišta za izgradnju kuća, ali je ipak veći dio bio u vlasništvu tabačkih obrtnika, koji su počeli graditi stambene objekte na tom prostoru tek nakon što se ugasila ta grana obrta. Pri kraju Vince ulice pored bunara zvanog Poturluk, zapravo u dnu doline je kupio staklar Ulses i János Kniffer zemljište kasnije podignute pilane na mlin, uz koje su otkupili još nekoliko građanskih zemljišta. Kasnije, 1826. godine sve je prešlo u Knifferovo vlasništvo. I Felsőhavi (Gornja sniježna) ulici je dodano nekoliko građevinskih zemljišta. Ady Endre ulica je proširena tek s nekoliko tu i tamo ugrađenih zemljišta. Ali promjenom plana o izgradnji novoga groblja omogućeno je širenje na prostoru ispod ove ulice. U Bengi je nastala gornja polovica Erzsébet ulice i početak Rudas László ulice. I Trg Irányi Dániel je izgrađen čitavom dužinom. Dapače. Pošto je 1813-14. godine na crti Zsolnay Vilmos ulice izgrađena ispravljena ravna državna cesta, most ukrašen s kipom Svetog Ivana Nepomučkog premješten je južnije, uslijed čega su trg i zemljišta produženi. Na prostoru između Donje balokány ulice i državne ceste ostao je komad livade. Cesta je dobila još jedan most u dijelu gdje se dodiruje s Balokányem. Ovim bezimenim prolazom na kojem je podignut most ukrašen „Slikom Svete Eve“ zapravo su oticale oborinske padaline prilikom slijevanja iz Felsővámház ulice te iz Alsó (Donje) i Felső (Gornje) balokány ulice.

BK1_23

Posljednji je most podignut u gradu ispred donje mitnice. Buknuo je veliki požar u Felső és Alsó balokány ulicama 27. ožujka 1820. godine. U smjeru prema vani od Harangöntő ulice izgorjele su 104 kuće, 9 štala, to jest takoreći sve. Gradsko je vijeće je smatralo da je požar bio zato tolikih razmjera jer su kuće bile građene preblizu jedne drugima.Kako bi se gustoća kuća na neki način prorijedila grad je odlučio raskomadati dio pašnjaka između kuća i nove državne ceste i prodati vlasnicima zemljišta Alsó balokány ulice iznad bivšeg pašnjaka. Na taj se način nakon požara ponovna izgradnja kuća u Alsó balokány ulici odvijala uz državnu cestu, tako je nastala današnja Zsolnay ulica. Kako bi se taj cijeli proces dovršio grad je rasprodao sva zemljišta uz državnu cestu sasvim do donje mitnice. U južnom dijelu nije mogao grad postupiti na isti način jer je taj teren koristila vojska za transport.Vrijedi ovdje napomenuti baš u vezi s tom namjenom je došlo do proširenja Harangöntő, Felső i Alsó balokány ulica. Može se zamisliti kako su one izgledale u prvotnom svom stanju. Balokánysko akumulacijsko jezero je do te mjere bilo oštećeno i zapušteno, što će reći prepuno mulja, da ga je pod hitno trebalo počistiti i popraviti. Ali bi to koštalo više od 6000 forinti. Stoga je tzv. izabrano vijeće naselja odlučilo uzeti u obzir radove na saniranju i čišćenju jezera pri planiranju budućih koraka s opaskom da se s početkom radova sačeka dok dođu bolja vremena. No na ruku im je išla činjenica što je gradski inženjer Simon Novák izradio detaljni crtež o cijelom sustavu nasipa akumulacijskog jezera. To su bili zapravo detaljno izrađeni crteži o kanalima i izvorima, zahvaljujući pak slučajnoj koincidenciji planova cijeli „balokanjski problem“ je takoreći rasvijetljen. I Felsőmalom (Gornjomlinska) ulica je poprimila svoj konačni izgled. Osim Katalin prolaza grad je prodao zemljišta u gradskim kopovima. Ovaj neprodani prolaz je trebao i nadalje osigurati kako bi na kraju Timár ulice padaline oticale preko gradskih zidina. Na istočnoj strani se počeo graditi red kuća u baroknom, klasicističkom i romantičnom stilu. Izgrađene su kuće pod kućnim brojem 11 i 19. U gornjem dijelu ulice, neposredno uz nekadašnja budimska vrata stajala je gostionica pivarskog majstora. Preko puta se nalazila Bárány (Janje) gostionica poznata i pod imenom Lambel Wirths Haus. U donjem dijelu ulice se nalazio „Fogadó a Vörös ökörhöz“ (Gostionica kod Crvenog vola), u kojem je bilo čak i bilijara. Posebno trebamo spomenuti najstarije, najozbiljnije i najdugotrajnije poduzeće u Pečuhu, radionicu, zapravo ljevaonici zvona. Prvi pečuški majstor ljevač zvona bio je János Fischer. Stanovao je u Lánc ulici na prilično velikom zemljištu, ali svoju radionicu ipak nije podigao tamo već negdje na križanju Felső balokány i Halász ulice na rubnom prostoru javnoga pašnjaka iza onoga nenaseljenoga dijela gdje su se nalazile ciganske izbice, a gdje su stanovali svirači violina, kovači, bravari. Na mjestu zemljišta današnje Major ulice 10. Ovo je zemljište 1775.g. bilo zapisano kao neizgrađeni prostor, da bi tek tri godine kasnije 1778.g. pisalo Harangöntő Ház tj. Kuća za lijevanje zvona. Fischer je uskoro umro, ali se njegova udovica preudala za ljevača zvona Pétera Veinpertha te je ljevaonica i nadalje radila.Ovo je stanje potrajalo do 1816. godine kada je Péter Veinperth otkupio majur na mjestu današnjega Irányi Dániel trga 11-13. i preselio svoju radionicu na novu lokaciju. Na isti način je došao do ljevaonice i Kristóf János Rupprecht koga su u istom zanatu naslijedili njegovi sinovi i ljevaonica je s proširenim profilom dugo radila i postojala sasvim do 20. stoljeća.

BK1_24

Nije striktno vezano za zemljište i povijest stambenih objekata, ipak je važno napomenuti u vezi s proučavanom temom da su 1804. godine vlasti prvi puta službeno dale naziv ulicama. Dakako imenovanje ulica od strane vlasti odnosilo se na cijelo područje grada. U budimskom predgrađu trideset je ulica dobilo svoj službeni naziv.Zahvaljujući tome sada već imamo dovoljno podataka za prikaz povijesti naziva ulica u tom dijelu grada. Drugi dio ove knjige posvećen je isključivo povijesti naziva ulica. Moramo skrenuti pozornost na poseban postupak kojim smo cna rtežima s prikazom stanja iz 1828. godine međe pojedinih zemljišta označivali isprekidanom crtom. Na primjer u Kossuth Lajos ulici na broju 59-61.Na ovaj smo način željeli označiti i naglasiti kako su ova zemljišta u to vrijeme samostalno, odvojeno postojala, ali su se potom stopila u dio na kojem se šireći od trga racke crkve nalazila kožarska radionica Erreth. Na kasnijim se kartama prikazuje uvećano zemljište bez prikazivanja procesa kojim se do njega došlo. Taj proces ukrupnjavanja zemljišta se posebno može pratiti na području tvornice Zsolnay. Spomenute 1828. godine još nije postojao pogon za proizvodnju keramike, ali se onda vremenski oduljeno pojavljuju i nastaju ova zemljišta. Također se može na vremenskoj okomici pratiti kako su ta zemljišta postupno otkupljivali članovi obitelji Zsolnay.Naime dijelovi Felső balokány i Major ulice kao i Vámház ulice tek u dvadesetom stoljeću pripadaju tvornici, odnosno vlasnicima obitelji Zsolnay. Cijeli proces je trebalo prikazati i riješiti kako bi se mogao pratiti na izrađenim kartama, a to je jedino bilo moguće isključenjem četvrte dimenzije, nazvano vrijeme. Ova ćemo zemljišta kasnije i odvojeno prikazati. Spomenuta su zemljišta dobila brojeve, točnije rečeno, u karte su upisani brojevi, pa čak i podcrtani prilikom numeriranja kuća 1887. godine, a ovi brojevi, iako pomalo skriveni, i danas postoje. A podcrtavanjem se željelo pripomoći u raspoznavanju i snalaženju. Smatramo da izneseni podaci na adekvatan način skicirano prikazuju promjene do kojih je došlo za pola stoljeća u budimskom predgrađu. U nastavku ćemo pokušati pratiti i prikazati do kojih je promjena došlo do konca 19. stoljeća. Gradskom je vijeću stigla dojava 1847. godine kako je „Antal Piatsek pomaknuo zid izvora Tettye za jedan hvat u smjeru prema gore“, ali zašto je to uradio, na žalost o tome se ništa ne piše. Time je on smanjio kapacitet vode s izvora, a imamo podatke iz tih vremena o mnogobrojnim žalbama građana zbog manjka i ponestajanja izvorske vode. Iz temelja se promijenila situacija oskrbe vodom kada je 1892. godine izgrađen novi vodovodni sustav Zbog te okolnosti sva prava vezana za izvor Tettye grad je sebi prisvojio, mlinove otkupio i skoro ih sve uklonio. Ista je sudbina zadesila i mlin za izradu papira. Nakon obustave proizvodnje piva teškom muškom je uspjelo prodati mlin po vrlo niskoj cijeni Józsefu Piatseku. Od istog je mlin otkupio Keresztély Hüttner i ponovo pokrenuo proizvodnju papira. Imao je namjeru čak i proširiti proizvodnju jer je otkupio od grada i ruševine nekadašnjeg biskupskog ljetnikovca. Ali je posao propao a on zapao u stečaj, pa je ljetnikovac ponovo vraćen u vlasništvo grada. A mlin nakon što je promijenio više vlasnika nakratko je 1878. godine proizvodio škrob. Na koncu je 1895. grad dao porušiti mlin i danas se vide njegovi ostaci kao i u kamen uklesani grb biskupa Klimoa. Grb je sedamdesetak godina zapušteno ležao na području pogona za opskrbu grada vodom da bi na šao konačno svoje pravo mjesto u Sveučilišnoj knjižnici koja nosi ime spomenutog biskupa. Južnio dio bivšeg biskupskog ljetnokovca 1894. godine miniran je zbog opasnosti od odrona.

BK1_25

Kada je građena Gradska vijećnica u klasicističkom stilu Izborno vijeće je predložilo da se ulaz obzida kamenjem mlina barutane. Ali je u to vrijeme bio mlin na izdahu jer su 1834. godine i zadnji ostaci kamenja nestali na cestama grada. Zemljišta na brojevima 3-6 Tettye trga otkupilo je društvo Tettye, ali je 1870 prešlo u vlasništvo Lovačke udruge. Izgrađena je kuća za streljanje i poligon za streljanje, ali su na kon pola desetljeća prešli u ruke stranaca i uskoro prestali djelovati. Veliki je požar 21. veljače 1894. poharao okolicu Baratura poput onoga u Budimskom predgrađu. U ranu zoru, u 4 sata zapalila se jedna staja. Zbog snažnoga vjetra vatra se brzo proširila. U požaru je stradalo 56 kuća, 33 štale i 26 staja. Šteta je procijenjena na 16.790 pengoforinti. U Starom groblju razmjerno rano već 1832 nije bilo slobodnih mjesta za ukapanje, što se može pripisati u prvom redu velikoj epidemiji kuge i pod hitno je trebalo pronaći pogodni prostor za groblje. Pošto na starom mjestu, u blizini crkve Svih svetih već nije bilo slobodnog prostora, za groblje je izabran pašnjak ispod Temető (Groblje) ulice. Staro i Novo groblje ni za vrijeme „pauziranja“ nije ostalo neiskorišteno. Prema jednom izvještaju iz 1838. godine stanovništvo je u tim grobljima grobove izravnavalo i u njima posijali grah, grašak i sadili krumpir. Na koncu je 1867. godine grad uz biskupov pristanak i dozvolu dopustio i korištenje grobalja u svjetovne svrhe. Ali Staro groblje iz štovanja prema rodbini pokojnih nije prodano, odnosno odgođena je prodaja dok je Novo groblje prodano. Crkva Svih svetih je zapušteno čekala prolazak vremena. Već početkom tridesetih godina 20-tog stoljeća pavlini su pokušali pronaći ondje svoje novo mjesto, ali su ipak s izgradnjom svojih objekata krenuli na Magaslati (Uzvisina) ulici. Na koncu je 1934-36. godina crkva Svih svetih postala mjesto uz kojeg je ženski red karmelićanki izgradio svoj samostan. Što se pak groblja tiče situacija se utoliko promijenila što je umjesto jarka podignut i danas postojeća kamena ograda. Osim toga u južnom dijelu je otvoren ulaz, i izrađena vrata za ulaz kočijama, ali zbog visinske razlike ogradu su trebali premjestiti južnije. Bunar i bazen Svetog Ivana Nepomučkoga na uglu Tettye i Vak Bottyán ulice preko kojih je protjecala kroz vodovod sva količina vode za opskrbljivanje središnjega dijela grada vodom zbog povećanoga prometa trebalo je premjestiti prema sjeveru. Ali kada je 1865. godine zgrada vojarne Czenge na broju 1 u Tettye ulici dovršena, ponovo je smetala, pa je na koncu bazen ugrađen u zgradu, a kip sveca je smješten u jednoj ćeliji iznad njega.Tamo se nalazi do današnjega dana, na sreću osiguran i jednim željeznim vratima. Povećavanjem broja stanovnika u gradu pojavio se problem kamo smjestiti djecu školskoga uzrasta, drugim riječima pojavila se potreba za izgradnjom nove škole. U Felsővámház (Gornja mitnica) ulici 1873. godine izgrađena je prava velika škola na kat. Tim objektom je postala takoreći cjelovita i Farkas István ulica. Stara škola u Sörház ulici preuređena je 1885. godine i u daljnjem djelovala kao ženska građanska škola. Međutim još je uvijek manjkalo školskoga prostora, pa je grad otkupio mlin na Ágoston (Augustin) trgu i 1885. godina podigao tadašnju najveću školu u gradu. Ova je škola obavljala dvostruku namjenu. U prizemlju je smješten vrtić gore pak na katu je radila osnovna škola.

BK1_26

Tada su već i augustinski samostan i župa odvojeni od crkve. Između je protjecao potok Tettye, čije je korito smješteno nešto podalje od crkve. Pivovara u staroj Sörház (pivnica) ulici ponovo je proradila i ostala sasvim do vremena kada je pivar Scholcz izgradio svoju suvremenu tvornicu piva, to jest pravu pivovaru izvan teritorija grada. Grad je prodao i mesnicu. János Hamerli je kupio zemljište pod brojem 13-15. u dolini Tettye u Vincze ulici, podigao radionicu za izradu rukavica i počeo s proizvodnjom. Ovo se dogodilo 1877. godine. Ali kada je konačno regulirana i dotjerana Vincze ulica ispostavilo se da je isti vlasnik zauzeo i veći dio zemljišta pilane Kniffer koje je grad otkupio od rečenoga vlasnika.Tvornica rukavica je premještena iz doline na današnju lokaciju u Ferencz ulicu tek u dvadesetom stoljeću. Sajmište za prodaju stoke izmješteno je iz grada, pa je u daljnjem djelovalo kao mjesto za prodaju žitarskih proizvoda kako bi se oslobodio prostor na Szent István (Sveti Stjepan) trgu gdje je ranije obavljana ova djelatnost. Zato je Trg stoke preimenovan u Vašarište (Sajmište). Ali je kroz preobrazbu svoga naziva prolazila i gostionica A Római császárhoz (Kod rimskoga cara). Najprije je preimenovana u Hét választófejedelem (Gostionica sedam izbornih knezova) a kasnije u Hét fejedelem (Sedam knezova) kako bi se polaskalo i podsjećalo na slavnu mađarsku povijesnu prošlost. Gostionica je djelovala pod tim nazivom sasvim do nekih vremena kada je dobila naziv Népbüfé (Narodni bife). Na Vásártér (Sajmište) su gledala i vrata Prvoga društva pečuškoga omnibusa. Jugozapadni dio sajmišta je postao poznat po tome što je ovdje djelovao pod šatorom Vinkler bioszkop (kino). Kuća krvnika je iz Citrom ulice izmještena negdje na prostor balokanjskoga groblja. Kada je ondje trebalo smjestiti groblje ponovo je krvnikov stan premješten u blizinu stratišta ispred kamenoloma. Kasnije, kada je 1843.g. stratište ukinuto i porušeno a prvim čovjekom grada umjesto suca postao gradonačelnik, kuća krvnika je od tada djelovala kao lokacija strvinara. Pored se nalazilo mjesto za guljenje strvina. Sada nosi naziv Bokor ulica 5. Pošto je grad, šireći se prema istoku, zauzeo prostor iza mitnica, grad je prodao i gornju i donju mitnicu i umjesto njih izgradio novu na dijelu gdje Felsővámház ulica izlazi na budimsku cestu. Istini za volju napomenimo da je trebalo izgraditi novu mitnicu ispod Balokánya na basamalomskoj cesti. Utemeljitelj dinastije, trgovac Miklós Zsolnay 1851. godine kupuje od Antala Piacseka zemljište na kućnom broju 80. u Felsővámház ulici zajedno s ciglanom koja se tamo nalazila. Zemljište je ustupio sinu Ignácu koji je tamo dao izgraditi tvornicu za proizvodnju kamenog posuđa. Pošto se njegov sin teško snalazio u poslu, nastale su ekonomske poteškoće oko poslovanja, tvornicu je preuzeo Vilmos Zsolnay 1864. godine i postavio temelje današnje tvornice, a za ekspanziku proizvodnje trebao je prostora. Otkupio je zemljišta od susjeda, vrtove i kuće, a na našoj karti lijepo se može pratiti proces nastajanja cijelog tvorničkog kompleksa.U tom prosperitetu imali su zasluge i njegovi potomci. Zadnjim njegovim korakom se smatra njegova molba upućena gradu 1894. godine u kojoj traži od grada da mu proda brijeg sa stratištem i kamenolomom, a također i lokaciju za strvinu.Grad je pristao, odnosno udovoljio molbi pod uvjetom da pronađe novu lokaciju za strvinare što je Zsolnay i uradio. Na otkupljenoj strvinarskoj lokaciji je dao izgraditi radničke stanove. Njegovi su potomci ishodili i to da se pomakne za tridesetak metara zapadnije spajanje Major ulice sa Zsolnay ulicom kako bi se oslobođeni prostor pripojio tvorničkom krugu. Ista je sudbina zadesila i mitnice. Radi sigurnijega prometa grad je kraj Felsővámház ulice istočno od mitnice pomaknuo i izgradio novu mitnicu.

BK1_27

Tako je bilo omogućeno priključenje mitnice tvornici.Jedino što je preostalo za otkupiti bio je prostor nekadašnje jame za iskapanje glinice, a taj je potez bio od velikoga značenja jer time je omogućena izgradnja odvojka sa željezničke pruge direktno u tvornicu što je bilo važno zbog izravnoga utovara robe. Već se tada razmišljalo o tome da se ovjekovječe Zsolnayjeve zasluge te je Föld (Zemlja) ulica preimenovana u Zsolnay ulicu, no prije nego što bi bila potom preimenovana u Mór Perczel ulica ipak je postala Vörösmarty ulica. Gospodarsko vijeće je predlagalo Skupštini da se nekadašnji brijeg s Vesztőhely (Stratište) zove ubuduće Zsolnayjev gaj, a bivša lokacije za strvine preimenuje u Zsolnayjev majur. Na sreću Skupština je odbila oba prijedloga. Prema konačnoj odluci nekoliko metara iznad nekadašnjega mjesta stratišta podignut je mauzolej, u kojem su pedesetak godina čuvani posmrtni ostaci Vilmosa Zsolnayja. Do velikih je promjena došlo kod Balokánya. Kako bi se jezero moglo koristiti trebalo ga je počistiti. Projektnu dokumentaciju je izradio gradski inženjer Márton Offenmüller. Projekt je zamišljen na način da se korito jezera uokolo produbi na rubovima, a u sredini da se od izvađene gline podigne otočić. Sustav nasipa koji je okruživao jezero ne bi se mijenjao. Plan je i ostvaren te je od 1838. godine jezero izdano u najam krojačkom majstoru Ferenczu Vitézu. On je dao izgraditi u jugoistočnom dijelu plivalište a na otoku dvoranu za održavanje balova i prostoriju za bilijar. Iznajmljivači objekta su se mijenjali, a 1857. godine pojavio se Adolf Engel. Plaćao je moguću najnižu najamninu jer se obvezao da će od hrastovine izgraditi u jezeru bazen za plivače dimenzija 14 x 8 hvati zajedno s kabinama, osim toga da će urediti park a nakon petnaest godina bez ikakve nadoknade cijeli objekt predati gradu na raspolaganje Upravo se tako i dogodilo.Utemeljio je plivalište nazvano po velikom princu Albertu zajedno s Institutom za poklonike tjelovježbi. Nakon petnaest godine ponovo je objekt izdan u najam raznim osobama sasvim dok nije drvena konstrukcija do te mjere upropaštena i dostrajala da je postala opasna i nesigurna za kupače, pa je grad dao izgraditi na istom mjestu također bazen, ali ovoga puta od opeke i većih dimenzija. Ali ovaj bazen se već nije nalazio u jezeru. Naime, kada se izgrađivala željeznička pruga za spajanje kolodvora u Pečuhu i Üszögu jednostavno je „odrezan” južni kraj jezera i otoka. Od mulja odnosno materijala dobivenog prilikom čišćenja jezera pojačani su nasipi. Na istočnoj strani je izgrađen bazen, a na sjevernoj postojeći je proširen s jednim manjim besplatnim kupalištem. Radovi su završeni 1887.g. i s tim dimenzijama je ostalo balokanjsko kupalište sasvim do 1933. godine kada je izgrađen veliki bazen zajedno s tribinama. Govoreći o širenju budimskoga predgrađa valja reći da je došlo do mijenjanja prioriteta. Nakana je bila Gáspára Schneidera, profesora liceja i naslovnog kanonika da radnici dođu do jeftinih stanova i kuća. Kako bi to ostvario 1847. godine je otkupio bivši kaptolski mlin zajedno sa šljivikom. Pri kraju ulice Ady Endre ulice gdje se spušta Marksova ulica 1850. godine je kupio jedno poveće zemljište, a 1856. godine otkupio nenaseljenu stranu planine između Barátúra i Fűzfása (Vrbika), Na koncu je ovdje za gradnju najmanje pogodnom terenu dao podići 11 kuća, taj se kraj kasnije po kanoniku nazivao Gáspárov kraj. Vilmos je Zsolnay 1887. godine otkupio 8 od ovih 11 kuća, pa je time zapravo jedno vrijeme u ovakvom stanju bilo naseljeno i izgrađeno Havihegy (Sniježno brdo).

BK1 28

Ulicama Tettye, Vak Bottyán, Szöllő (Vinogradi) i Mandula omeđeni prostor bio je u vlasništvu obitelji Petrovszky, a bio je na njemu majur, vrt i vinograd. Prodali su ga Antalu Teielsbaureru (ranije Taifelspaur) koji ga je isparcelirao. Priključili su mu se i susjedi i tako su potkraj stoljeća nastale Antal, Mandula, Mihály, Szöllő, Derkovits i dijelom Zöldfa i Ótemető ulice. Kod Mindenszentek (Svih svetih) se nalazilo Újtemető (Novo groblje) koje je 1867. godine kupio Vilmos Zsolnay da bi ga 1882. i 1894. godine isparcelirao i prodao.Tako su nastale ulice Virág (Cvijeće) i Hatház (Šest kuća) kao i produžetak Zöldfa (Zeleno drvo) ulice. U ostalim dijelovima predgrađa u 19. stoljeću nije bilo proširivanja ozbiljnijih razmjera. Navedenim smo tekstom ukratko skicirali nastanak i sudbinu važnijih objekata u pojedinim razvojnim etapama. U glavnim smo crtama nastojali ukazati na smjerove i razmjere proširivanja predgrađa, i ukoliko je postojao poseban razlog proširivanja ukazali smo i na nj. Ova se tvrdnja dakako odnosi i na povijest naziva ulica. U ovome radu su, uvjetno rečeno, laki za čitati, uvijek samo uvodni dijelovi teksta. Ono što slijedi poslije je nabrajanje suhih dokumentiranih činjenica. Ali ova dva ovako koncipirana dijela nisu neovisni jedan od drugog. Naime podatke, odnosno faktografsku građu je trebalo pomoću karata grupirati, naravno selektirajući ih na način kako bi se izneseni podaci mogli na njima pratiti. Iz ovakvoga pristupa slijedi i dvojba, iznijeti li radi istraživanja određenoga cilja raspoložive podatke ili samo dio njih, što opet nije irelevantno jer se zavisno od toga može doći do sasvim oprečnih zaključaka. Događa se primjerice da za istu stvar imamo na raspolaganju dva potpuno oprečna podatka. Ali naš zadatak nije bio kritički preispitati raspoložive izvore već da sav raspoloživi materijal iznesemo na svjetlo dana, smatrajući kako korisnici sami trebaju izvršiti kritičku verifikaciju iznesenih podataka. Budući da je sadašnjost u mnogo slučajeva prekrila prošlost veliku smo pozornost posvetili uporavi raspoloživih karata. Iz ovoga nužno proizilazi da se pri korištenju iznijetih podataka ne smiju negirati karte. Valja se međutim podsjetiti nekoliko stvari vezanih za istraživanje i obradu pronađenih podataka. Već je bilo riječi o mnogim pogreškama oko podataka o veličini zemljišta. Prije obavljanja prvih mjerenja odnosno evidentiranja u gradu 1777. godine nije se navodila veličina zemljišta u četvornim metrima. Kada se prodavalo zemljište zapisivao se samo čin o prodaji zemljišta ili nekretnine i točno se navodila isključivo prodajna cijena. Kasnije se sve češće uz prodajnu cijenu zapisivala i dužina i širina zemljišta. Isto se može reći i u slučaju privatnih prodaja. Točni prostorni ili mjerni podaci iskazani u četvornim metrima mogu se pronaći tek u dokumentima nastalih prilikom Duplatreove evidencije zemljišta i korekcijom iste od Quitsa te u vremenima nakon njih, ali ni onda nisu rađeni u istom duhu. Veća su se zemljišta sastojala obično od dva dijela, kao pravilo prvom su pripadali stambena kuća, ostava, štala itd skupa s dvorištem, a drugom pak dijelu vrt i tzv. kućni vrt.

BK1 29

Kada se pogledaju dokumenti evidentiranja odnosno popisi, vidjet ćemo da je u njima gdjekad uneseno ili cijelo zemljište ili pak prostor bez vrta. Bilo je slučajeva gdje je posebno navedena veličina zemljišta i tzv. kućnoga vrta. Ali bismo mogli ustvrditi i to da nije bila važna metoda navođenja veličine zemljišta jer ni u jednom slučaju nisu se podaci podudarali sa stvarnošću. U bezbroj slučajeva grad je dao izmjeriti određenu nekretninu, ili kada su to učinile privatne osobe prilikom kupoprodaje, ili u slučaju podjele nekretnine od strane nasljednika, ali se nije dogodilo ni u jednom slučaju da bi se rezultat izmjere podudarao s podacima u dokumentima za evidentiranje zemljišta i nekretnina. Jednako tako nemamo ni primjera da se razlike, odnosno odudaranja nakon ovakvih izmjera isprave u službenim dokumentima evidentiranja. Imamo i mnoštvo primjera kada je zemljište podijeljeno, dio prodan, prodaju službeno priznali i prijavili, zemljišni ured službeno izdao potvrdu, ali je i nadalje u službenim dokumentima prostorno smanjeno zemljište bilo evidentirano u stanju prije podjele. Bila je tipična i takoreći uobičajena praksa u periferijskim dijelovima grada da recimo malo zemljište – zbog nepostojanja susjeda polako počinje se uvećavati, što će reći širiti, da bi se tek desetljećima, eventualno stoljećima kasnije ispostavilo da je znatno veće prostorom od originalne veličine. Razlike kod kontrolnih izmjeravanja nisu se kretale u vrijednostima jednog do dva četvorna metra, već 20-30, a mjestimice i 50 četvornih metara. Na posve čudan način zemljišta u stvarnosti su uvijek bila veća od onih zapisanih i zabilježenih u službenim dokumentima. Razlog ovako površnog tretiranja veličine zemljišta valja tražitu u činjenici da su bila prilično jeftina. Dakako izuzmemo li izuzetno atraktivne lokacije kao što su glavna ulica i slično. Obično se prodavalo zemljište po 2-3 forinte za četvorni metar. To bi značilo da je cijena jednoga četvornog metra bila ravna jednodnevnoj zaradi nadničara., ali na periferiji su se čak i jeftinije prodavala zemljišta. Među kupcima su prilikom parceliranja i prodavanja zemljišta često našli mladi zidari i tesari, koji su onda u najkraće vrijeme podigli sebi krov nad glavom i na taj način riješili svoj stambeni problem. Čak ni 1856.g. otvorena zemljišna knjiga nije zavela red u nekretninama. U zemljišne su knjige su uneseni isključivo obiteljski vrtovi. Ali i oni s dimenzijama zapisanim u Duplatreovu katastru. I koja slučajnost, uvijek su brojke zaokruživane i sve se svršavaju na nulu. S vremenom mijenjala i veličin vrta. Zbog toga imamo primjera prodaje vrta u komadima, pa je ispao apsurd jer primjerice vrt od 5 četvornih metara prodan je kao dva do tri građevinska zemljišta, svaki veličine od po 40 četvornih metara. To bi značilo da veličinu zemljišta navedenih u dokumentima ne smijemo prihvatiti kao istinite i valjane već u većini slučajeva kao orijentirajuće. No ovakav nemar i nepreciznost u vođenju evidencije, pa donekle i krutost i neelastičnost bili su u neku ruku za istraživanje je čak i prednost. Najteži i najnaporniji, istodobno i najzahtjevniji i najvažniji dio istraživačkoga posla bila je identifikacija. Recimo, kako iz pronađenog kupoprodajnoga ugovora ili drugoga podatka utvrditi na koje se zemljište odnosi. Ako se među podacima nalazi veličina zemljišta primjerice od 137 četvornih metara, odmah smo prionuli traganju za zemljištima iste ili slične veličine iz vremena datiranja kupoprodajnog ugovora, a time je istraživano područje znatno suženo, jer od postojećih 800 zemljišta postojalo je svega četiri do pet ove veličine. Ovakvim smo metodološkim pristupom uspjeli ubrzati istraživanje.

BK1 30

Katastarske karte iz 1865. godine su osuvremenjene 1880. godine i to provjeravanjem podataka na licu mjesta. Unesene su u međuvremenu nastale promjene, a uvođenjem takozvanog uložnog sustava zemljišni su uredi opskrbljeni kartama, a službenike ureda su obvezali da se njima i služe kako bi se osiguralo preklapanje podataka na katastarskim kartama i zemljišnim knjigama. Istraživana dokumentacija je trojezična: mađarska, njemačka i latinska. Čestota uporabe triju jezika je uglavnom proporcionalna, što će reći, jedna je trećina rukopisne građe pisana mađarskim, jedna njemačkim i jedna latinskim jezikom. Zanimljivo je napomenuti da se hrvatski i srpski jezik koristio isključivo u osobnim dokumentima kao što su oporuke, zapisi o nasljedstvu i kupoprodajni ugovori. Iz mađarskog smo materijala imena preuzeli doslovce slovo po slovo, čak i onda kada je bilo evidentno da se radi o slučajnoj pogrešci. Ovako smo postupali i u slučaju prezimena i imena. Ako je materijal trebalo znatno skratiti kako bi se uštedjelo na prostoru pri tiskanju – to smo uradili i preformulirali u duhu današnjega jezika, nastojeći da pojedine tipične riječi i izraze ugradimo u zadržani tekst. Ako nam se pričinilo da je u pitanju značajniji događaj ili stvar nastojali smo barem djelomično citirati ili prema citatu reducirati tekst, zadržavši sve pogreške uključujući i pravopsine. U slučaju građe na stranim jezicima prezimena smo preuzeli izvorno, dakle slovo po slovo. Imena smo - kada je bilo moguće - koristili u današnjim oblicima. Ako nema odgovarajuću inačicu na mađarskom onda i ime se prepisalo slovo po slovo. Nazive zanimanja, zanata smo također preveli na mađarski, ali ne današnjom inačicom već onodobnim mađarskim nazivima zanimanja i zanata. Ostale smo tekstove prevodili po smislu, ali ne uvijek doslovce i bez skraćivanja izostavljajući dijelove koji se u užem smislu riječi ne vezuju uz tretiranu tematiku. Kada smo pak osjećali da će tekst ili data obavijest biti autentičniji i sigurniji izvorno mi smo zadržali original. Pri proučavanju gradskih spisa nerijetko nam zadavala velike probleme uporaba tzv. „kuhinjskoga“ latinskoga jezika, zbog čega je bilo takoreći nemoguće prevesti određene dijelove materijala. U pravilnoj interpretaciji nam je jedino pomagalo poznavanje prilika i kasnija zbivanja. A u slučaju tekstova na njemačkom jeziku situacija je bila još i gora., naročito u proučavanju građe iz 18. stoljeća, jer je svatko pisao u svom dijalektu i vlastitome izgovoru prilagođenim „pravopisom“. A da je slika bila u jezičnom smislu prilično šarolika nije za čuditi ako se ima na pameti da su između 17 i 19 stoljeća njemački doseljenici dolazili iz raznih krajeva njemačkoga govornoga područja. Iznenađuje, međutim da u materijalu pisanom na hrvatskom jeziku nijednom ne susrećemo hrvatskim slovopisom pisana prezimena pripadnika šokačke ili bošnjačke lokalne etničke zajednice, jednako tako u tim dokumentima ne spominje se riječ zidina. Početkom 18. stoljeća spominju se Raci kasnije tek naziv Hrvati. Bilo je međutim iznenađenja i u mađarskom materijalu. Navodi se npr. Kod zanimanja „sarutás”.Nismo našli nigdje u stručnoj literaturi odgovarajuće objašnjenje za naziv ovoga zanata što je neobično ako se uzme u obzir činjenica da su osobe tako nazvanog zanimanja tražili i vlastiti ceh. Na svu sreću sudska je parnica vezana za njih potrajala nekih dvadeset i pet godina i za to vrijeme smo uspjeli zaključiti kako su posrijedi mađarski obrtnici čizmari, ili drugim nazivom bijeli čizmari, koji su se izdvojili iz zajedničkoga ceha s Racima i takozvanim crvenim čizmarima. Nakon izdvajanju dobili su ovaj lokalni naziv što bi u slobodnom prijevodu značilo cokulari. Ali je tu bilo i drugih iznenađenja.

BK1_31

Oko sredine 19.stoljeća majstore za obradu kože, tojest kožare, majstore tabačke obrade uključujući čak i Höfflera, vlasnika velike manufakture, u spisima, u službenim izvještajima počeli su nazivati kramarima. Možda ta činjenica nebi zapala o oko da se u Vincze ulicu, gdje u to vrijeme skoro nije bilo nijednoga stanovnika, ne prijavi najedanput desetak kramara. O njima se onda identifikacijom prezimena ispostavilo da su do tada radili kao kožari. Naziv kramar za kožara je bio u uporabi kraće vrijeme. Razloge nismo uspjeli pronaći. Konzultirajući stručnjake drugih županijskih arhiva doznali smo kako se kod njih ova imena nisu pojavljivala. Navedenim slučajevima željeli smo oprimjeriti da oni nisu u užem smislu povezani s predmetom istraživanja, ali budući se o njima govori u spisima smatrali smo nužnim iznijeti i ovakve primjere kako bi se lakše moglo pratiti cijeli materijal. U slučaju nekih nekretnina, objekata nismo uspjeli niti nakon proučenih dokumenata raščistiti kako su nastali, koja im je bila sudbina u pojedinim razdobljima njihova postojanja. Ako se radilo o nekom običnom zemljištu nismo mu pridavali poseban značaj, no u slučaju za grad važnijih lokacija i objekata trebalo je poduzeti ozbiljne istraživačke korake. Kao na primjer u slučaju grobalja, barutane, Poturluka, Balokánya i još nekih dijelova budimskoga predgrađa. Nerijetko smo pronašli vrlo važne podatke za spomenute istaknute gradske objekte u materijalima koji nemaju nikakve veze s njima, pa smo između ostaloga, i na taj način uspjeli razjasniti mnoga do tada nejasna pitanja. U pronalaženju i dostupnosti upravo takve građe mnogo puta nam je bila od velike pomoći glavna arhivistica Anna Mária Móró, kojoj se i ovim putem zahvaljujemo na nesebičnom zalaganju i pomoći.

József Madas